Generale! Dušama tek trebaju tijela.
Duši su, sigurno, tuđi zlo i gadstva.
A ovdje, mislim, nije nas zavela
strategija, nego: žedni bjesmo bratstva:
bolje je u tuđa miješati se djela
negoli u svojim ne razabrat se.

Josif Brodski

Intuitivno je razmišljati o korišćenju sile kao legitimnoj, iako nepoželjnoj, strategiji koju država ima na raspolaganju da bi ostvarila određene ciljeve ili sprovela doktrinalne postulate. Globalna arena je definitivno isprepletana igrama moći i ratovi doista mogu pokazati kolika je relativna nadmoć jednog aktera u odnosu na druge. Međutim, u svojoj suštini rat je iracionalan pojam. Da bi shvatili zbog čega, moramo pogledati koji su potencijalni uzroci rata. Prije toga, sagledano u logičkoj ravni: ako bi svaka država imala svoju teritoriju i bila omeđena granicom od drugih država ne bi bilo potrebe za ratom. Idealistički pojam miroljubive aktivne koegzistencije podrazumijeva red skupova koji se dodiruju, ali nikada preklapaju. Ipak, u ljudskoj prirodi je da na osnovu pogrešnih premisa izvodi prave zaključke i upravo zbog toga se iracionalna strategija ponekad čini veoma racionalnom. Dva su pojma koji će ilustrovati iracionalnost ideje rata.

Prvo, jedan od osnovnih pojmova u studijama bezbjednosti je bezbjednosna dilema formulisana od strane Herca još u osvit discipline. Bezbjednosna dilema racionalizuje i pravi model polazeći od pretpostavke da će jedna država (radi ekonomičnosti izraza uzmimo država, iako taj nivo analize nije jedini mogući) uvijek razmišljati o prijetnji druge države i shodno tome se naoružavati, tj. komprehenzivno spremati na odbranu od potencijalne prijetnje. Druga država, koja možda i nije bila realna prijetnja će kao reakciju takođe povećavati odbrambene kapacitete. Dakle, od početne situacije u kojoj imamo koegzistenciju dva aktera, strahom od drugog dolazimo do obostranog balansa prijetnje. Finalni proizvod ovakve spirale je, naravno, rat jer poput oružja u Čehovljevim dramama – ako je puška na  sceni u prvom činu, do kraja trećeg sigurno će biti iskorišćena.

Drugo, pojam granice između teritorija imao je u početku veoma prosvjetiteljsku ulogu, da na fizički način podijeli planetu na kojoj živimo kako bi se gorepomenuta koegzistencija mogla održavati u relativno organizovanim uslovima. Mnogo kasnije od formiranja prvih granica ispostaviće se da će upravo odvajanje teritorija izazvati najviše problema. Osvald Špengler će reći da je granica prirodan poziv na rat, a razna prekrojavanja granica vjekovima će biti izvor ratova u Evropi, kasnije i u Africi. Ponovo, iracionalni momenat zaštite sopstvenih granica izlaženjem van istih može izgledati kao razumljiva strategija pod okriljem nečega što je Džek Snajder nazvao „kult ofanzivnog“: bolje je napasti prvi jaču silu nego čekati da ona napadne tebe. Šlifenov plan iz Prvog svjetskog rata dovoljno govori o tome, a podršku mogu dati i artificijalne granice u ratnim uslovima poput Mažino linije ili „zasečnaje čerte“ iz Rusko-krimskih sukoba u 16. vijeku.

Iako je iracionalnost rata na apstraktnom nivou veoma plodno tle za razne debate, postojanje vojski i ratova se jednostavno mora uzeti kao činjenica. Stoga, valja pogledati i razloge zbog kojih do određenih vrsta ratova dolazi. Kao što je slučaj sa velikim brojem fenomena koji okupljaju našu pažnju, oportuno je vratiti se do antičke Grčke u potrazi za korijenima. Tako, Platon u dijalogu Republika, naravno kroz usta Sokrata govori: „Naš grad mora biti veći, ne za nekolicinu ljudi, nego za cijelu vojsku koja će se boriti za sva neophodna bogatstva“. Nije li ovakva Platonova misao suštinski izvorište ofanzivnog rata i imperijalizma kao velike ideologije?

Statua Platona ispred Atinske akademije (Foto: trip2athens.com)
Statua Platona ispred Atinske akademije (Foto: trip2athens.com)

Ograničenost resursa se najlakše rješava pribavljanjem novih. Ekonomisti bi vjerovatno predložili trgovinsku razmjenu kao soluciju, dok bi stratezi odgovorili ekonomskim rječnikom da je oportunitetni trošak rata ipak manji nego onaj razmjene. Kako bilo, borba za resurse je bila, jeste i ostaće jedan od najčešćih uzroka rata. Treba li pomenuti naftu u Persijskom zalivu ili dijamante u Africi, koji su oduzeli mnogo više ljudskih života nego većina teških bolesti. Konačno, jedan je resurs posebno bitan i stoga je prediktivni karakter Platonovog pasaža još i snažniji.

Naime, svim zemljama, pogotovo onim sa velikim brojem stanovnika treba prostor. Preduslov za postojanje drugih resursa je dovoljno teritorije za odvijanje „normalnog“ života određenog broja ljudi. Stoga smijemo reći da je Platon predvidio nešto što će se par hiljada godina kasnije nazvati geopolitika. Jedan od prvaka discipline, Karl Haushofer, je, inspirisan skandinavskom školom, formulisao koncept životnog prostora, na njemačkom „lebensraum“. Sve dostupne metode uključujući i rat stavljene su na raspolaganje lideru kako bi omogućio svojoj populaciji dovoljno prostora. Haushofer će kasnije biti prozvan da je uticao na formulaciju Hitlerove spoljne politike kroz indoktrinaciju Rudolfa Hesa. I zaista, u Hitlerovom magnum opusu mogu se naći izjave koje rasnu diskriminaciju i eliminisanje određenih naroda opravdavaju upravo povećanjem životnog prostora za arijevsku rasu.

Ako pođemo dalje od neuspjelih koncepata Trećeg rajha, ima nebrojeno puno primjera ratova čiji je konačni cilj bio osvajanje novih teritorija, a ne nužno pokoravanje tamo nastanjenih naroda. Poznato je da su Britanci prilikom procesa kolonizacije uvijek određeni broj svog stanovništva naseljavali u novoosvojenim zemljama. Tako je bilo i sa Sjedinjenim Američkim Državama koje su prilikom britanske kolonizacije postale postojbina najnižih slojeva britanskog društva, onih što ih je trebalo poslati dovoljno daleko kako bi im se onemogućio budući povratak. Širenje teritorije i posljedične migracije su najbolji signal želje za uvećanjem interesnih sfera i, konačno, imperijalističke ekspanzivne svijesti u kojoj je rat uvijek sredstvo, a nikada cilj po sebi.

Čarls Tili je u knjizi Koercija, kapital i evropske države naparavio korelaciju između rata i stvaranja modernih država u Evropi. Naime, on kaže da su revolucije u vojnim tehnologijama i doktrinama omogućile vladarima da efektivno kontrolišu populaciju na određenoj teritoriji. Na primjer, fortifikacija je omogućila odbranu od neprijatelja, a katapult je smanjio efektivnost takve odbrane. Uvođenje vatrenog oružja je obesmislilo katapult, a artiljerija je negirala revolucionarnu ulogu puške. Dakle, angažman vojske je dao priliku vladarima da dugoročno održavaju vlast, a iz te zajednice, okupljene oko zajedničkog neprijatelja, nastale su prve države. Razlog za rat više nije dobavljanje resursa, već postizanje državnosti.

Neakademsko gledanje na rat je ono dato od strane ljudi koji u njemu učestvuju direktno ili indirektno. Tako je ratovanje još od davnih doba tretirano kao vještina ili čak umjetnost. Sun Cu je pisao o umijeću ratovanja sa rijetko viđenom orijentalnom strašću, a Makijaveli je pragmatizam promovisao kao glavnu karakteristiku onoga što će nazvati umjetnost vladanja. Njima je zajedničko da o ratovanju pišu iz perspektive neopterećenosti dubljim problemima, dakle, shvatajući ga kao cilj po sebi. Mnogo kasnije, Klauzevic, u maestralnom i teško čitljivom radu, spaja rat sa politikom promovišući mantru koja će postati jedna od najčešće citiranih izjava u međunarodnim odnosima: „rat je nastavak politike drugim sredstvima“. Razlog za ratovanje sada ne nalazimo niti u resursima, niti u stvaranju zajednice, već ili u samom ratu ili u nedostatku političkih rješenja.

Karl fon Klauzevic, pruski general i teoretičar rata (Foto: Wikimedia Commons)
Karl fon Klauzevic, pruski general i teoretičar rata (Foto: Wikimedia Commons)

Za kraj, valja primijetiti promjenljivu prirodu ratovanja u modernom dobu uzrokovanu razvojem novih tehnologija. Suzan Zontag tvrdi da je Prvi svjetski rat bio posljednji džentlmenski rat u smislu da su se sukobi na bojnom polju odvijali između dvije suprotstavljene armije i cijeli proces je bio vođen određenim, iako labavim, pravilima i nepisasnim kodeksima ratničke časti. Kraj Prvog svjetskog rata donio je biološko oružje, dum-dum municiju, nervne agense koji su uzrokovali masovno uništenje ostvarljivo bez korišćenja vojničkih vještina. Period ka Drugom svjetskom ratu pojačaće utisak neselektivne destrukcije, a to će biti dovedeno do ekstrema pojavom nuklearnog oružja koje ima anihilacioni potencijal, tj. snagu da uništi čitavu planetu.

Kristofer Koker je rekao da u takvom svijetu rat postaje „razočaravajući“ jer je vojnik odvojen od ratovanja i herojstvo je potpuno izgubilo smisao. Ratovi se danas vode iz kontrolnih soba uz pomoć bespilotnih letilica i nula žrtava na strani napadača. Vojnička čast se izgubila u moru crvenih dugmića sa rušilačkim dejstvom pogubnim po gradove, države i regije. Konačno, koji god bio razlog za vođenje rata, međunarodni odnosi konačno potvrđuju da iza maske krute birokratske racionalnosti, ipak, stoji pojam rata, nepomirljivo opterećen sopstvenim paradoksima.

A na Kalemegdanima i Nevskim prospektima,
na južnim bulevarima i kejovima rastanka,
na cvijetnim trgovima i mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.

Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate,
svoja neljubljena ramena daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Izet Kiko Sarajlić

Naslovna fotografija: STRINGER/AFP/Getty Images

Pročitajte više od ovog autora.

PODELI
Prethodni članakKonrad Adenauer – simbol nemačkog uspeha
Sledeći članakČlanovi Centra na Beogradskom bezbednosnom forumu (BSF)
Luka Nikolić
Rođen je 8. novembra 1994. godine u Kotoru, Crna Gora. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, a studirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i Institutu za političke nauke u Opolama, Poljska. Član je Berlinskog filozofskog foruma i AEGEE Europe. Učestvovao je na brojnim konferencijama i seminarima, među kojima su najskoriji Balkanski seminar o bezbjednosnoj arhitekturi na Kranjskoj Gori, konferencija o migrantskoj krizi u Strazburu pod pokroviteljstvom Svjetske federacije liberalne omladine i NATO vojna vježba o kriznom menadžmentu u Podgorici. Objavio je poglavlje vezano za postmoderni duh terorizma u publikaciji za prestižnu izdavačku kuću Brill iz Leidena, Holandija. Polja interesovanja su mu međunarodni odnosi, bezbjednost i politička filozofija. Tečno govori engleski i italijanski jezik.