Nakon što se čitav svet počeo navikavati na novi stil života koji se postavio kao norma da bi se moglo odupreti pandemiji virusa korona, počela su se postavljati različita pitanja na temu šta će biti posle pandemije. Kako će ova globalna zdravstvena kriza zasigurno ostaviti tragove za sobom kao i sva dešavanja na globalnom nivou do sada, ostaje samo da se razmotri do kog stepena će promena otići u vezi demokratije, i u kom pravcu?

Virus se iz Vuhana brzinom svetlosti planetarno proširio i zaustavio normalan tok života. Nije ostavio samo posledice na zdravlje ljudi i oduzeo na hiljade ljudskih života, već je uticao na ekonomske i političke sisteme i postavio bazu za promene koje će uslediti. Loše strane se naročito primećuju u delovanju izvršnih vlasti širom sveta, koje su u vanrednom stanju dobile na moći. Mnogi autoritarni režimi koriste ovakvu situaciju da još više ojačaju svoje položaje, ali istom putanjom kreću se i lideri nekih demokratskih zemalja. Da bismo sagledali kakve je opasnosti pandemija izazvala za demokratski poredak u svetu, koji je već u krizi, da bismo protumačili šta se trenutno dešava i koji su uzroci sadašnjih promena unutar političkih sistema, potrebno je da se vratimo na period kada je demokratija bila „jedina igra u gradu“.

Godine 1989. je povorka studenata preplavila trg Tjenanmen sa željom da u ovoj istorijskoj godini i oni ostave svoj trag. Skandirali su uglas i  izražavali demokratske ideale kroz poruke sa sloganima poput: „Sloboda ili smrt“ i „Živela demokratija“ želeći reformu, slobodu medija, boreći se protiv korupcije. Želja za učestvovanjem u donošenju političkih odluka preovladala je u mladim ljudima, u bici koja se neslavno završila. Ali i pored toga, ovo je bila godina „trijumfa demokratije“, kako to kaže Frensis Fukujama u svojoj knjizi. Pobeda zapadne civilizacije, kraj hladnog rata i „kraj istorije“.

Hiljade ljudi bilo je oslobođeno diktatorskih režima i preplavljeno osećanjima nade i verom u neku sjajniju budućnost; ali sve što je usledilo nakon oduševljenja promenom koja je buknula, bili su samo koraci unazad. Početak XXI stoleća donosio je, iz godine u godinu, nove izazove za demokratiju.

Jedanaesti septembar u SAD bio je prelomni datum za proširenje krize. Teroristički napadi su ubrzo postali učestali, a na Zapadu je ojačala „kultura straha“. Bila je to prva neizvesnost koja je postavila pitanje identiteta posle trijumfalne pobede liberalne demokratije. Globalizacija koja je u tim godinama uveliko hvatala svoj zamah ojačala je ovo pitanje, koje se prenelo i na Francusku i Holandiju koje su 2005. godine „odustale“ od EU, što je učinila i Irska.

Strah koji se pojavio kod građana bio je posledica mogućnosti nekog novog napada i identiteta koji se usled globalizacijskih procesa polako krunio. A zatim, ekonomski krah. Finansijska kriza iz 2008. godine ostavila je posledice na duži period, uzdrmala je državu blagostanja i društvenu stabilnost. Manuel Kastel opisuje ovu situaciju sledećim rečima: „Vlade su razobličene. Mediji su osumnjičeni. Nestalo je poverenja. A poverenje je vezivno tkivo društva, tržišta, institucija.“ Sjedinjene Države kao neupitna supersila prvi put dolaze u situaciju u kojoj se postavlja pitanje da li su efektivnije odreagovale one, kao primerna demokratija, ili ipak, neke nedemokratske zemlje? Prioritet više nije bila sloboda, već bezbednost.

Nakon ove, usledila je i migrantska kriza, na koju su zemlje odreagovale represivno i prenagljeno, svakako merama koje se ne bi mogle nazvati demokratskim ili liberalnim. Podizane su bodljikave žice, blokirane granice, a nasuprot nas iznenada su se pojavili i „oni“, „stranci“. I svako od njih je potencijalni terorista. Osećaj straha koji se javio kod naroda, zahtevao je dolazak „narodskog čoveka“ – „našeg“ naravno, koji će sprečiti dolazak „stranaca“, to jest „onih koji nisu mi“.

Opadanje poverenja u demokratske institucije išlo je uporedo sa ekspanzijom populističkih vođa, „jedinih simboličkih predstavnika naroda“. Populisti se izjašnjavaju kao oni koji su protiv establišmenta, ali ujedno i kao antilpluralisti, i predstavnici su dela „pravog naroda“, kako primećuje Jan-Verner Miler. Oni su na čelu naroda koji više ne prihvata državne institucije i ne veruje im.

Ako su se studenti na Tjenanmenu borili za participaciju u demokratiji i za reforme sistema, sada se obični ljudi bore protiv istog, i ne prihvataju da budu predstavljeni u takvom sistemu. Sve je više faktora koji idu na štetu demokratskom poretku. Kako Fukujama napominje, globalizacija je proizvela mnogo ljudi koji nisu prepoznatljivi, priznati u sistemu. Oni ne žele više samo klasična liberalna prava, oni žele priznanje i poštovanje.

Godinama taloženo nezadovoljstvo „tihe većine“ zbog socijalnog jaza, migrantske krize, krize u Evrozoni, zbog nezaposlenosti i korupcije, sada se prelilo na ulice. Godine 2019. širom planete protezali su se slogani poput: „Da li čujete narod?“, „Izvinite zbog neprijatnosti, ali mi menjamo svet.“ Hiljade ljudi izlazilo je na ulice u Hongkongu, Čileu, Srbiji, Francuskoj i drugim zemljama, kako bi izrazili nezadovoljstvo onima koji ih predstavljaju – elitom koja je iznad njih i deluje samo u svoju korist. Ovi događaji posvedočili su da je predstavnička demokratija počela ubrzano da gubi svoj legitimitet kod naroda.

Ivan Krastev, u svojoj knjizi Ometena demokratija ističe da su ovi „masovni protesti protiv predstavničke vladavine, a ne samo protiv predstavnika koji su trenutno na funkcijama. Ljudi više ne veruju da će političari zastupati njihove interese i ideale.“

Krajem 2019. godine dogodila se kriza koja je iznenada pogodila celu planetu i zaustavila ustaljen način života. Prvi slučaj zaraženosti virusom korona zabeležen je u decembru pomenute godine, u univerzitetskom gradu Vuhan, u Kini. Odatle se ubrzo proširio na Nemačku, Francusku, Italiju, a zatim i na ostatak sveta. Ne bi bilo bez značaja napomenuti da se Kina kao jedan autokratski režim izuzetno dobro suočila sa virusom, a onda nastojala da iskoristi i sve svoje adute u ovakvoj situaciji.

Građani sa zaštitnim maskama na licu šetaju ulicama Pekinga (Foto: Andy Wong/Associated Press)
Građani sa zaštitnim maskama na licu šetaju ulicama Pekinga (Foto: Andy Wong/Associated Press)

Ne samo da su velikom broju zemalja slati stručnjaci i medicinska oprema, već se delovalo i medijskim putem. Kineski CGTN je samo jedan od primera koji je delovao u ovoj propagandi uspešne borbe sa virusom. Vesti su svakodnevno obaveštavale milionsko stanovništvo engleskog govornog područja o broju izlečenih i onih koji se oporavljaju (dok su istovremeno u SAD bile aktuelne samo vesti o broju umrlih ili zaraženih), a koriste se i svi načini diplomatskog posredovanja.

Sa druge strane, SAD grčevito pokušavaju da se izbore sa kulminacijom virusa. Govori se o njihovoj zakasneloj reakciji, dok su se u medijima ubrzo pronele reči Tedrosa Adanoma, generalnog direktora Svetske zdravstvene organizacije, kojima ističe sledeće: „Koraci koje je Kina preduzela da obuzda epidemiju, izgleda da su kupili svetsko vreme.“ Stiče se utisak da je Kina u ovoj trci pobedila, i da će se odnosi ove dve supersile nadalje bitno izmeniti. Ali ako primer ove dve zemlje unesemo u kontekst priče o krizi demokratije, zajedno sa pitanjem sudbine moći SAD-a kao svetske sile broj jedan, dolazi na red i pitanje dalje legitimnosti demokratije.

Stanovništvo u velikom broju država u kojima su na vlasti populistički lideri, trenutno se suočava sa naročitim kršenjem osnovnih sloboda i prava građana i narušavanjem demokratskih vrednosti. Prema istraživanju, koje je sproveo Freedom House, u Istočnoj Evropi još od 1995. godine nije bilo manje demokratskih zemalja. Situacija je istovetna i na prostoru od Centralne Evrope do Centralne Azije, koji je obuhvatio 29 zemalja u istraživanju.

Rusija i Kina uporedo osnažuju svoje položaje u svetu, dok SAD donose zakone o zaštiti ljudskih prava za vreme pandemije i o međunarodnom odgovoru i oporavku. Zakonima se ovlašćuju projekti koji bi trebalo da podrže civilno društvo, slobodu interneta i demokratske vrednosti, koje su dovedene u pitanje i u ovoj zemlji.

Jedna od osnovnih sloboda u demokratskim sistemima, sloboda medija i štampe, bitno je ugrožena tokom pandemije. Od strane organizacija za slobodu medija dokumentovani su brojni slučajevi u kojima su novinari mučeni i zatvarani. U Indiji, jednoj od primernih demokratija u Aziji, a i svetu, uhapšeno je na stotine novinara koji su širili „lažne vesti“ o učincima vlade. Slični su bili i incidenti u SAD, Mađarskoj, Srbiji, Turskoj. Predsednik Rusije, Vladimir Putin, je ovlašćenja za borbu protiv pandemije delegirao regionalnim vladama, ne prenoseći time samo odgovornost na regionalne vlade, već i krivicu ako se ne bi valjano odgovorilo na opasnost.

U Mađarskoj je izglasan Zakon o vanrednom  stanju, koji premijeru Mađarske, Viktoru Orbanu, omogućava da vlada dekretima što je naišlo na blagu osudu EU, no ni uprkos tome ovom ovlašćenju se ne nazire krajnji rok. Premijer već godinama vlada po Ustavu koji je takozvani „ugovor sa narodom“ premda je skrojen glasovima vlade.

Premijer Mađarske Viktor Orban za govornicom (Foto: Attila Kisbenedek/AFP)
Premijer Mađarske Viktor Orban za govornicom (Foto: Attila Kisbenedek/AFP)

Migrantima se odbija pružanje utočišta u zemljama EU i u SAD, a navodno je uzrok tome opasnost od širenja koronavirusa. U Poljskoj je promenjen Izborni zakonik samo par nedelja pred izbore, čime se dovodi u pitanje ne samo valjanost zakona, već i legitimacija osobe koja bi zauzela funkciju predsednika ove zemlje. I dok se na Filipinima bezbednosne snage koriste prekomernom, često i smrtonosnom silom, a hiljade ljudi se pritvara zbog kršenja policijskog časa, Tajvan se pokazao kao retka demokratska zemlja koja se primereno suočila sa virusom.

Jasno je da već ustoličeni vladari u  većini država sada koriste stanje izolacije kako bi učvrstili svoje funkcije, i da je demokratija u tim zemljama na niskom nivou. Ali protesti koji polako počinju da hvataju zamah, i to opet globalno, ovaj put protiv mera izolacije, nastoje da spreče narušavanje sloboda i obustave mere izolacije. Problem je što su mnoge priznate demokratije odgovorile na krizu ili sa zakašnjenem ili previše restriktivnim merama, dok sa druge strane, autoritarni režimi u bici za bezbednost odnose pobedu.

Jedino što je bitno građanima kada se suoče sa globalnom krizom, poput one finansijske iz 2008. godine, ili trenutne zdravstvene, jeste bezbednost. Nju često mogu da u većoj meri pruže autoritarne zemlje, a ako one valjano odgovore na ovako rizična dešavanja, postoji velika mogućnost da će građani početi sa pozitivnog stanovišta da posmatraju ove zemlje. Ako se 2008. godine postavljalo pitanje da li su režimi demokratskih zemalja, kao što su SAD, sposobniji od nedemokratskih, kakva je Kina, to je i sada jednako važno.

Minimalistička definicija demokratije bi podrazumevala slobodne, poštene i fer izbore. Ovo bi bio ključni osnov bez kog se nadalje ne bi moglo raspravljati o demokratskom poretku, ali on se već uveliko kruni a učesnici protesta više ne žele ni da ih iko predstavlja. Reči jedne od učesnica to najbolje oslikavaju: „Ja želim promenu. I neću dozvoliti da drugi govore za mene!“ Ne samo da su narušene vrednosti liberalne demokratije, koja bi podrazumevala zaštitu prava građana, slobodno okupljanje i udruživanje, nego se postavlja pitanje budućnosti i predstavničke demokratije, jer mala je verovatnoća da su masovni protesti protiv karantina, koji se trenutno dešavaju, samo posledica ekonomske recesije nastale usled zdravstvene krize.

Pre će biti da su oni nastavak urušavanja demokratskih poredaka usled nezadovoljstva ljudi sistemom koji ne dopušta da se njihov glas uzme u obzir; u kojem su predstavnici naroda oni koji u stvari predstavljaju samo sebe – elita koja je iznad običnog naroda i koja stvara nepremostiv jaz. Pitanje je vremena da li će se pojedinci odlučiti za bezbednost bez prava pod represijom autoritarnih režima, ili će uspeti „umrežavanjem“ da pobede hijerarhiju u postojećem sistemu.

demokratije
Žena drži transparent na kome piše „Sloboda je suštinski važna“ tokom protesta za ponovno pokretanje ekonomije, Indijanapolis, 01. maj 2020. (Foto: Darron Cummings/AP)

Stanje nastalo tokom pandemije samo je doprinelo pogoršavanju legitimiteta demokratskih institucija, povećanju nezadovoljstva kod naroda, koji je došao u situaciju da su pored već postojećih nejednakosti, sada narušene i fundamentalne vrednosti demokratije, i na duži period poremećena podrška ovom dugo izgrađivanom političkom modelu. Ako autoritarni režimi zbog svojih svojstava nisu prihvatljivi kao zamene za predstavničke demokratije, koja bi druga mogućnost bila valjana?

Autorka: Milica Grujić, članica Centra za međunarodnu javnu politiku

Naslovna fotografija: AP Photo/Elaine Thompson

Pročitajte više o pandemiji virusa COVID-19.


Warning: A non-numeric value encountered in /home/cmjprsce/public_html/wp-content/themes/Newspaper/includes/wp_booster/td_block.php on line 353