Čak ni Satana nije gej jer je prvo prišao goloj Evi, a ne golom Adamu.

– Robert Mugabe –

Robert Mugabe, osim po održavanju na vlasti, nadaleko je poznat po svojim opservacijama o nježnijem polu, ali i o polu uopšte. Njegov je polni fanatizam znao ići do krajnosti u jednom smjeru pa nazad i obratno, i tako u beskonačnost, ali je sebe vjerovatno prevazišao kada je, u maniru prvoklasnog komičara, Obami nudio životnu zajednicu, i to kada je na dnevnom redu bila diskusija o istopolnim brakovima.

No, kako je moguće da je tema toliko pertinentna anglosaksonskom i evropskom svijetu uopšte prodrla do zemlje koja, po mnogim ekonomskim izvještajima, nema stranih ulaganja od 1999. godine i koja nema čak ni osnovnu infrastrukturu koja bi podržala strani novac? Klimaks onoga što bismo, možda ishitreno, mogli nazvati Zapadnom hermeneutikom, dosegao je vrhunac baš godinu nakon početka finansijskog bojkota Zimbabvea: državljanin navedene zemlje, izvjesni Robert Mugabe, osvojio je 2000. godine nešto preko dvije hiljade američkih dolara na lutriji pod pokroviteljstvom državne Zimbanke.

Pitanje bez odgovora je svakako sledeće: što će Robertu Mugabeu dvije i po hiljade dolara? Zar ne bi ipak trebalo da, u stilu velikih diktatora, pere daleko veći novac, a pogotovo ako se ima u vidu sasvim zapadnjačka strast i nadimak njegove izabranice?

Je li mogla posrijedi biti samo jeftina reklama sa porukom: Mugabe ne krade, on kraducka? Ili smo pak pred još jednim elementom Zapadnog narativa? Konačno, je li Zimbabve erupcija smisla ili čak eksces istog? Eksces koji mu, nalik Balkanu, ne dozvoljava da svari sopstvenu istoriju?

Bilo kako bilo, pogrešno je reći da se može pouzdano reći. Jer, sumnja nema prirodnog staništa: onog momenta kada ga nastani, ona ga i razruši.

Iz Zapadne perspektive mentalni eksurzus o bilo kojoj afričkoj zemlji svakako bi trebalo početi dekolonizacijom, što je paradigma koju osamdesetih godina prošlog vijeka raznose Ranadžit Guha, Dipeš Čakrabarti, Gajatri Spivak i družina. Po njima, autentičnu tačku gledišta može da usvoji samo onaj ko provincijalizuje Evropu kao kolonizatora, samo onaj ko se koncentriše na zanemarenu bazu koju kolonijalna moć samo eksploatiše.

Ipak, problem nastaje kod ukaza „trećeg puta“, srednjeg puta koji je ujedno i stoti put, a treći samo pod određenim okolnostima: takav je, recimo, Kantov pogled na sve učesnike, bez izuzetka, što su u ovom slučaju i domoroci i Evropljani. No, nije li i sam Kant bio ovo potonje? Nismo li i mi na neki način isto? Kako će to reći Derida: pretpostavka da postoje samo jedna metafizika samo je još jedna metafizička pretpostavka.

Zaključak je dakako da autentična paradigma počinje onda kada završi, a progovara tek kad se zaćuti. Savršeni je sistem – sistem bez života.

Nabrojani Indijci, u svakom slučaju, bili su prvoborci takozvanih Subaltern Studies, izučavanja subalternog (pojam Antonija Gramšija) i iz perspektive subalternog, uz plasman najugroženijih na prvu stranu svakog pisma.

Iz te perspektive se svakako otvara poneki sloj značenja: recimo, engleski model kolonijalizma u odnosu na francuski model asimilacije i direktne vladavine, podrazumjevao je posrednu vladavinu nad takozvanim narodom. Upravo to i jeste problem: nepostojanje afričkog naroda. Nepostojanje Afrike uopšte. Paradigma kojoj se Oto fon Bizmark i družina jednostavno nije oduprijela (a nije ni da je pokušavala) kada je 1884. na Berlinskom kongresu rasparčala Afriku u onome što je postalo poznato kao Scramble for Africa. Interesi su bili – druge prirode.

I paradoksalno, daleko je sporniji bio engleski model jer se potpuno oslanjao na Bizmarkovo nasleđe vještačkih granica. Afrika je tako uz granice dobila i iredentizam, što je Englez dakako znao iskoristiti. Tako je najveće pleme nekadašnje Rodezije sastavljeno od bar šest podplemena, a nalazi se još u Bocvani i Mozambiku.

I iz te perspektive zaista nije čudno zašto su se prve muke nezavisnog Zimbabvea i tada 56-godišnjeg Mugabea ticale manjinskog plemena sa sjevera – Ndembele.

I iz te perspektive zaista nije čudno zašto je, nažalost, Zimbabve trebao diktatora. Ridžbeka. Goniča lavova.

Takvog nasleđa i istorije ova južnoafrička zemlja dočekuje dane Slobode, što je izjava kojom bi se mnogi vjerovatno (pogrešno) istrčali. Jer ne treba zaboraviti ko su potencijalni nasljednici: naprije dojučerašnji doušnik broj jedan, a zatim i ona kojoj je Satana ipak prvi prišao, iako su se kasnije upoznali.

Kako bude, utisak je i da samo On zna da su i jedno i drugo – goli.

Kada je vojska Zimbabvea izašla na ulice i počela sa čišćenjem nepoćudnih struktura, glasnogovornik iste je izašao pred kamere javnog servisa i saopštio kako nema govora o državnom udaru, kako vladavina Mugabea ostaje netaknuta i da je jedini cilj dejstva vojske obračun sa korumpiranim pojedincima iz vladajuće stranke. General Makotore napravio je klasičnu frojdovsku grešku te bi mu moglo biti postavljeno pitanje: zbog čega govorite o odsustvu državnog udara ako zaista nije bilo državnog udara?

Kao i mnogi drugi produkti bezzavičajnosti materijalne civilizacije, tako je Zimbabve spontano dobio vlastiti patent: državni udar bez državnog udara, supstancu bez sadržaja. Alhemija u Zimbabveu nepovratno je uzdrmana vijestima da je Mugabeova vladavina okončana, da je lider vladajuće stranke u pritvoru i mnogim drugim marginalnim vijestima tipa ukidanju određenih sloboda u toj zemlji, prvenstveno slobode kretanja usljed pojačanog prisustva vojnih snaga.

Razmatrajući događaje poput predmetnog u Zimbabveu pojedinac se mora naći pred moralnom dilemom: da li osuditi vojsku zbog nasilne promjene vlasti ili pozdraviti prestanak diktature? Mišel de Montenje daje odgovor: poslije svrgavanja jedne vlasti dolazi još veći bauk. Sigurno je da vojna sila nije preporučljiv i demokratski (što god to značilo) način smjene vlasti, međutim ponekad ne postoji druga opcija. U moru nedemokratskih praksi određene vlasti, projektovanih izbora i brutalnih manipulacija, gotovo je nemoguće glasačkim listićem okončati nečiju vladavinu. Stoga, vojna sila, prevrat, udar, ostaje kao krajnja opcija koja uz primjeren tretman nakon samog čina može polučiti željene rezultate.

Kako bilo, mnogo veće pitanje od prethodno navedene moralne dileme je veoma praktične prirode: hoće li se vojska nakon promjene vlasti vratiti u prijašnja ovlašćenja ili će prerasti u neku vrstu vojne hunte ili posrednog oblika vladavine putem civilnih ekspozitura vojnog establišmenta?

Istorija nas uči da vojska koja smijeni jednu vlast dobije svijest kako može smijeniti svaku te se na kraju dođe do takmičenja ko će prvi uspjeti da kupi vojsku servilnošću i dotiranim mentalitetom. Upravo je zbog toga ključno da se nakon promjene vlasti vojska vrati na svoje redovne aktivnosti i omogući političkim subjektima da kreiraju platformu za nastavak političkog života. Bilo da govorimo o sporazumu o minimumu demokratskih kapaciteta, o sporazumu o fer i poštenim izborima, o širokoj tehničkoj koaliciji koja bi dovela do izbora. Uglavnom, riječ je o opcijama koje isključuju svaki vid miješanja vojske u dalji tok političkog života.

Odlazak diktatora Mugabea svakako je pozitivna vijest za jednu od siromašnijih zemalja kontinenta. Liše strepnji povodom karaktera budućeg angažmana vojske, prisutna je sumnja inherentna zemljama u postsocijalističkoj tranziciji: da li će ljudi znati iskorisiti dobijene slobode? Sasvim sigurno iz udobne dače, u maniru orvelovskog velikog brata, ispijajući američki viski, pušeći kubansku cigaru, konzumirajući ruski kavijar, gledajući u kinesku vazu, gotovo stogodišnjak Robert Mugabe sanja o slobodi svoje zemlje. Onoj slobodi za koju se borio, koju je ostvario i carinio samo za sebe. Paralelno, svojom slobodom zarobio je narod i ostavio ga da se još dugo vremena ropstvu obraća kao najvišem idealu egzistencije.

 Članak su zajedničkim, koautorskim radom napisali Igor Milić i Luka Nikolić.

Pročitajte više od Milića.

Pročitajte više od Nikolića.

PODELI
Prethodni članakPoseta ambasadi Bosne i Hercegovine u Beogradu
Sledeći članakNAJAVA: Predavanje – ,,Arno Gujon: priča o humanosti u 21. veku“
Igor Milić (1994) iz Budve, rođen u Kotoru. Osnovne akademske studije završio na Katoličkom univerzitetu Svetog srca (Università Cattolica del Sacro Cuore) u Milanu. Govori engleski, francuski i italijanski jezik. Interesovanja – međunarodni odnosi, filozofija politike, postmoderna… Član Saveta Centra za međunarodnu javnu politiku.

Ostavite komentar