Kada je američki predsjednik Džejms Monro 1823. godine izašao pred tamošnji svijet sa prijetećom porukom, odjek je vjerovatno bio solidnih razmjera. Ta je poruka postala poznata kao doktrina Monro: miješanje evropskih zemalja u interesnu sferu SAD-a, tj. Latinsku Ameriku smatralo bi se neprijateljskim činom.

Razlog zbog kojeg se ovo može sa naše vremenske distance smatrati normalnim, banalnim (čitaj: legalnim) aktom kosi se pomalo sa istorijskom činjenicom da geopolitika nastaje tek krajem pomenutog stoljeća, iliti dobrih 70 godina nakon Monroove formulacije. No, veliko je pitanje što se rađa iz Kjelenovog pera – geopolitika kao riječ ili geopolitika kao sasvim nov pogled na teritoriju? Je li geografija zapravo oduvijek bila sluškinja sile, kako je to predlagao Iv Lakost?

Kako god, vjerovatno ne bi bilo pogrešno Latinsku Ameriku retrogradno definisati racelovskim i(li) haushoferovskim životnim prostorom (Lebensraum) SAD-a. Niti se može olako prenebregnuti čitav jedan sljed vizija: od ,,politike dugog štapa“ Teodora Ruzvelta, do ,,dobrog komšiluka“ ideatora Nju Dila. Dodirnu tačku, naravno, imaju u referentu – Latinskoj Americi.

Tananu istorijsku ekskurziju završavamo ovdje još jednim povjesnim podatkom: SAD su tek 1999. spustile sopstvenu zastavu s Panamskog kanala.

***

Tek se sad možemo zapitati što nam znače ove špekulacije: je li se Donald Tramp naprasno zainteresovao za ono što je htio prethodno o-graditi?

Prije svega, nije na odmet jedan geopolitički pogled na Paragvaj: debelo bismo požurili kad bismo ovu malu zemlju nazvali Heartland-om, tj. Središnjom zemljom Latinske Amerike. Jer, poznato je da je geografski položaj samo input i da treba sagledati moguće projekcije moći. A one su oskudne u predmetnom slučaju: biti gotovo potpuno okružen dvjema najvećim zemljama kontinenta svakako nije plus u geopolitičkom smislu.

Nakon proslavljene ,,doktrine šoka“ o kojoj je govorila Naomi Klajn, danas smo u takvoj situaciji da predsjednik Kartes želi još jedan mandat dok demonstranti pale Kongres. I vjerovati da je iza svega ova ili ona svjetska ili regionalna sila jednako je vjerovanju da je ovaj lajbnicovski najbolji međ’ svjetovima zaista uređen po diktatu jednog kongruentnog racija. U konačnici, sve to slijepo vodi vjeri u mogućnost vječnog mira (koji opet ne može biti mir, a još manje vječan, ako ga se shvata ne kao (prisutno) odsustvo sukoba, već kao Mir).

U prevodu, zašto se najnoviji nemir u Asunsionu ne bi mogao pripisati sujeti jednog čovjeka i onome što je Đorđo Agamben nazvao svođenjem na ,,goli život“, na homo sacer. Riječima Juvenala: quis custodiet ipsos custodes? Zašto ne bismo, naime, pretpostavili da smo možda još jednom pred ukazom drugosti jednog naizgled savršenog ustavnog poretka? Zašto se ne bismo prisjetili toga da je uzdizanje Trećeg rajha bilo apsolutno legalno? Jer drugost se Događa, drugost nije dio događaja.

Zapitamo li se, dakle, je li demokratija na prekretnici u Paragvaju, dobijamo jedan stravičan odgovor već prije pitanja: demokratija je pre-kretnica.

,,Dobrodošli“.

Pročitajte više od ovog autora.

PODELI
Prethodni članakNeizvesna budućnost istorijske godišnjice Evropske unije
Sledeći članakPredsednički izbori u Francuskoj 2017.
Igor Milić
Igor Milić (1994) iz Budve, rođen u Kotoru. Osnovne akademske studije završio na Katoličkom univerzitetu Svetog srca (Università Cattolica del Sacro Cuore) u Milanu. Govori engleski, francuski i italijanski jezik. Interesovanja – međunarodni odnosi, filozofija politike, postmoderna… Član Saveta Centra za međunarodnu javnu politiku.

Ostavite komentar