Mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti, uvijek neko oko nas dođe pa nam prijeti i Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj pjevao je žalopojivo i vizionarski 1979. u jednom singlu sin oficira tenkovskih jedinica JNA. Isti je čovjek tri godine kasnije, a deset prije nego se skrasio u Hautenu kraj Utrehta kada je, po svjedočenju rok kritičara Petra Popovića, ,,shvatio da njegov pasoš počinje da gubi boju”, tvrdio da je ,,proljeće 13. u decembru”, tada već na slavodobitnom Novom talasu među žanrovima.

Jedni kažu: pjevao je Džoni o 13. decembru 1979, datumu izlaska onog singla sa početka teksta. Azra, koja je tom prilikom postala muzički aktivna, će se potom i ugasiti na isti datum dekadu kasnije. Drugi: opjevao je kraj takozvane ,,prve Solidarnosti”, Solidarnosti kao sindikata i zavođenje diktature generala Jaruzelskog u Poljskoj. Bila je to, rekosmo, ’82. i vjerovatno drugi put da Branimir Štulić piše o toj zemlji. Prvi je put to učinio godinu ranije pjesmom Poljska u mome srcu.

Ako doziramo, razblažimo i prilagodimo složenu anarho-političku misao Hans-Herman Hopa i primjenimo je na našu stvarnost i konstitutivne simulakrume iste, shvatamo da decentralizovani beznadežni narodni organ patriota u hopovskom i iskonskom smislu ište primat nad centralizovanim organom patriota u disovskom, semantički i etimološki nestabilnom smislu. I kamo sreće da se u komšiluku zemlje koja je predmet analize utjelotvorila svijest o državi kao slobodnom, a ne javnom dobru nakon četrvt vijeka nepromjenjene vlasti – bilo bi to antičerčilovsko manje zlo.

Opet, u hopovskom tonu, u manje povoljnom i stvarnom je slučaju pauperizacija stoga svjedok monopola, da aludiramo na, u našem podneblju, voljenog i poštovanog Maksa Vebera, ne samo nad legitimnom silom, nego i nad legitimizacijom iste (u tom je smislu Hopova misao složena i na izvjestan način paradoksalna: ako, naime, konvencionalna oligopolizacija ili čak apsolutna decentralizacija moći od strane proleterijata, radikalizujemo li njegovu političko-filozofsku tezu za koju bi se šokantno moglo reći da orbitira u sferi socijalizma, vode od shvatanja države kao javnog do njenog shvatanja kao slobodnog dobra u čisto participativnom smislu, čemu onda ekonomska misao predmetnoga koja ukazuje na nužnost reifikacije privatne svojine i privatnog dobra? Drugim riječima, zašto se ovaj deklarisani libertijanac samosahranjuje teorijskom apoteozom privatnog ako je empirički dokazao efikasnost države kao slobodnog, a ne javnog dobra?).

Bilo bi zahvalno vratiti se iz analoških razloga primjeru Poljske u kojoj se, nakon monopolizacije radikalnije sile u vidu slanja tenkova na radnike, upravni i izvršni nomotet trpno postavio prema sopstvenim zaključcima u svojstvu brojnijeg nomofilakesa. I funkcionisao je taj model sve dok se Solidarnost nije počela poimati kao javno dobro, što je priznao i sam Leh Valensa. Bila bi u tome veličina genijalnog seronje, u plemenitom i za publiku neškodljivom radu à la Parasijus – ako je na one vjerodostojne voćke grčkog slikara sletio veliki broj ptica, Džoni je uz prevaru poneke ptice imao sreću da prevari i tadašnju Kokošku iz jednog od najučestalijih tumačenja onog Žižekovog vica.

Ipak, šta nam znači taj zaključak ako ne shvatimo da clavus clavo eicitur i ideologija ideologijom pobjeđuje? Šta nam to znači ako ne shvatimo da se na legitimizaciju sile odgovara otporom, stajanjem pred tenk, borbom protiv diktature, razgrtanjem i cijepanjem zavjese (po svojoj ulozi strogo nalik Zeuksisovoj uprkos formalnom intersemiotičkom prevodu) u nekom pozorištu besmisla režiranog iz panoptikona? Ponajprije jer je suštinska razlika u činjenici da su kod Parasijusove slike žrtve ptice, a kod Zeuksisa čovjek i njegova moć zapažanja, njegovo vrijeme koje nestaje i u život ne staje.

I dok su Poljaci bili izigrani teatralizacijom teatra, nailaženjem na, nakon podizanja Zeuksisove i istovremeno gvozdene čerčilovske zavjese, još jednu zavjesu iza koje su se krile okulocentrične želje pojedinaca podgrijane pozivom jednog električara na oligopolizaciju političkog diskursa nakon poraza zajedničkog neprijatelja, zemlja je predmet kritike u elektrisanju i izolaciji (izolovanju), da parafraziramo još jednog disidenta naše sredine, ostala bez premca učinjevši dijelom svoje gadamerske hermeneutike elektrotehničku vještinu jednog propalog bankara.

Na tom bi se tragu iza one naše zavjese umjesto lošeg spoja kablova vjerovatno našao popločan i rasvjetom snabdjeven put sa putokazom ka raju i natpisnom tablom sa tvrdnjom da je proljeće 14. u decembru. I jedan bi korak bio dovoljan da nam se tu ukaže hegelovska suština u svojstvu entropijskog trenutka: ipak je podobnost keramičara pounutrašnjene ropske svijesti koji eksternalizuje i zahtjeva svoje slugeranjstvo miljama ispred njine vještine.

Kažite mi ko je podoban, kažite mi ko je opasan, uvijek, uvijek ista…

PODELI
Prethodni članakŠto se grbo rodi, vrijeme ne ispravi
Sledeći članakSprovedeno šest od ukupno 17 dogovora
Igor Milić
Igor Milić (1994) iz Budve, rođen u Kotoru. Osnovne akademske studije završio na Katoličkom univerzitetu Svetog srca (Università Cattolica del Sacro Cuore) u Milanu. Govori engleski, francuski i italijanski jezik. Interesovanja – međunarodni odnosi, filozofija politike, postmoderna… Član Saveta Centra za međunarodnu javnu politiku.

Ostavite komentar