O, gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,

i da li kojim rodom vaša krvca rodi!

Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,

dok smrt je blizu gluha našeg plemena.
 
Tin Ujević

Kroz koju god dioptriju posmatrali skorašnji razvoj međunarodnih političkih odnosa očigledno je da postoji sistemski problem. Semantička nestabilnost pojma ,,sistem“ ne može nas spriječiti da ga shvatimo kao cjelinu u kojoj međuzavisni djelovi interaguju u korist održanja postojećeg stanja. Ovako shvaćen pojam sistema djeluje zastrašujuće konzervativno, ali leži u osnovi svake političke ideologije.

Na tom tragu, neoliberalni kapitalizam nije izuzetak. Svi bazični postulati počevši od najsurovijeg individualizma pa do apstraktnih načela ljudskih prava imaju samo jednu svrhu: da onemoguće trijumf Drugog, Drugačijeg, Različitog. Marketinška eshatologija i nerazumljivi eskapizam ne mogu prikriti svu golotinju demokratskog straha od demokratije.

Žak Ransijer fantastično eksplicira pomenutu tezu: ,,Današnja demokratija je totalitarizam jer čini sve da se odbrani“. Svaki je razlog u demokratiji bezrazložan osim razloga koji je razlog demokratije, a to je svakako razlog države. Upravo zbog toga hipokritične su izjave svjetskih ,,očeva osnivača” koji se zalažu za nenasilno rješavanje sporova sve dok potencijalni napad na demokratski poredak ne uđe u agendu. Tada postaje opravdan čak i pauelovski preemptivni napad. Da parafraziramo autora Male crvene knjige: nije bitno postoji li povod za rat ili ne, dok god možemo nemilosrdno da uništavamo živu silu.

Događaji poput napada u Parizu, odgovora koalicionih snaga ili skaradnog aeromitingaškog karnevala na sirijsko-turskoj granici govore u prilog tezi da postojeće stanje inklinira nestabilnosti koja će nužno dovesti do promjena. Prije ili kasnije će morati doći do rušenja sistema koji opisuje Peter Sloterdajk: ,,Mi u Evropi živimo kao u kupoli – vidimo što se događa spolja, ali ne vidimo zid”.

Stepen značaja i uticaja promjena determinisaće razvoj na međunarodnoj političkoj sceni. Uglavnom, onaj ko ima ,,zrno soli u glavu“ zna da neoliberalni kapitalizam nije doveo do željenog happy end-a istorije. I dalje se vode ratovi (nikad nijesu ni prestajali), ubijaju se nedužni civili (samo što se umjesto snajperske optike puca kroz crvene krstove), a pauperizacija nikad nije bila izraženija. Paretova klasa onih koji vladaju sve se više izoluje u ograđene penthause društvene nedodirljivosti.

Nažalost, ispostavlja se kao netačna prognoza pokojnog crnogorskog političara Vickovića koja o toj klasi govori: ,,Ako armija gologuzih šeta oko njih, oteće im kukala im majka“. Iako otimanje nije civilizacijski čin, moramo biti svjesni da je čak i pojam civilizacije kreiran po mjeri neoliberalnog kapitalizma i to prema sljedećoj matrici: demokratija je civilizovana – sve ostalo nije. Stoga, oteti od onoga ko je oteo otimanje na posredan način predstavlja zadovoljenje pravde. Još se jedan Paretov koncept na ovom mjestu može konsiderirati, aplicirati i, nadasve, akceptirati, a to je ideja smetlišta istorije.

Pareto na distopijski hronotop smetlišta smješta sve političke ideologije u ljudskoj istoriji, smatrajući da su sve podjednako vrijedne i da je njihova vrijednost jednaka lažnoj ubijeđenosti u sopstvenu izuzetnost. Kada ta i takva rutinizirana harizma nestane, tj. kada se ,,na ahiret” presele sljedbenici ideologije, ona biva potisnuta u zaborav i naslijeđena istom ili za određeni trenutak još i gorom ideologijom.

Ponovo, neoliberalni kapitalizam nije izuzetak, ali jeste presedan. Sva je prilika da će pomenuta ideologija biti prva koja će sama sebe ukinuti, isključivo zbog sopstvene koristi. Prethodno rečeno dozvoljava nam da kažemo kako je neoliberalni kapitalizam metaideologija i antiideologija. Prvo zbog toga što ima mnogo maski i koturni u finkovskom smislu te se eksternalizacija ideološke trajektorije može čitati i kao ljevičarska i kao desničarska, u zavisnosti od situacije. Sa druge strane, referentni okvir koji obuhvata generički pojam ideologije govori nam da je ona ,,relativno čvrst skup stavova koji su teško podložni promjenama” (Karl ManhajmIdeologija i utopija). Posmatrajući kroz takvu prizmu neoliberalni kapitalizam mora biti antiideologija jer kameleonstvo i fetišizirana sklonost makrotransformacijama svakako ne spadaju u domen ideološke monolitnosti.

Na tragu svega rečenog o razvodnjenosti neoliberalnog kapitalizma, notorna je neistina da alternativa postojećem sistemu ne postoji. Sve što ga je moglo zamijeniti satanizovano je i najnižim metodama diskreditacije dovedeno do paroksizma.

Jedna od najčasnijih ideja u ljudskoj istoriji je ideja komunizma. Ona je zbog katastrofalnih interpretacija od strane raznih baćuški i maršala zauvijek ostala etiketirana kao nešto vrlo blisko ekstremnim desničarskim ideologijama. Naravno, u pitanju je klasična zamjena teza.

Činjenica da je torta ispala loša i neukusna ne znači nužno da je recept pogrešan. Mnogo je veća vjerovatnoća da je kuvar bio nervozan ili da se pokvario mikser u toku rada pa fil nije dobio potrebnu gustinu. Alegorija iako je banalna dobronamjernome čitaocu objasniće da pobijeni ljudi u Staljinovom režimu ne znače derogiranje ideje komunizma, već su samo (mada je to ,,samo“ veliko kao Sibir) odraz pogrešnog tumačenje te ideje. Ovo je primjer mehanizama diskreditacije koji funkcionišu na intelektualnom, ali i subliminalnom nivou tako što izazivaju abominaciju kod ,,običnog svijeta”.

Bilo je i drugačijih primjera. Uzmimo samo Roldosa u Ekvadoru i Torihosa u Panami koji su imali izuzetno progresivne ideje za Latinsku Ameriku sedamdesetih godina. Obojica su poginuli u ,,avionskim nesrećama“ u razmaku od svega nekoliko mjeseci. Dakle, sredstva koja koristi nagon za samoodržanjem sistema kreću se od suptilnih pa do onih sa kojima borbe uopšte nema. Od alternativnih koncepata unipolarizmu današnjice valja pomenuti i euroazijanizam koji Jure Vujić naziva ,,postmodernom sintagmom paradoksa”. Uz sve mane i opravdane zamjerke, euroazijanizam ostaje heteroklitna, telurokratska opcija suprotstavljena idejama hegemonije i sile koje vjekovima nameće avangardna talasokratska zapadnjačka civilizacija.

Sloboda izbora koja nam se predstavlja kao vrhunsko dostignuće neoliberalnog kapitalizma prividna je. Slavoj Žižek tvrdi: ,,Slobodni smo da biramo dok god biramo ono što treba“. Paradoksalna tvrdnja potkrijepljena je argumentima krvi i patnje svega što nije htjelo da se prilagodi simboličkom uređenju društvenog poretka. Stotinama godina razvijani su mehanizmi koji će spriječiti krv, a ostvariti cilj. Terminalni stadijum ovakvih napora je Čestertonov stav: ,,Mi se osjećamo slobodni jer nemamo riječi da izrazimo našu neslobodu”.

Iz takvih nastojanja nastao je genetski modifikovani koncept koji Renata Salecl zove: tiranija izbora. Ona je dovela mnoge zemlje na rub kataklizme (kataklysmos – potop) i tada im rekla da biraju na koju će stranu. Iran, Saudijska Arabija, Grčka, Gvatemala, Nikaragva samo su neki svjedoci prethodnoj tezi koji su uhvatili terezijansku ruku spasa i time izbjegli mučeničku sudbinu apostatika. Kako sve ima svoju cijenu, tako su i spašene zemlje na bona fide osnovi lišene slobode u pozitivnom smislu koju sjajno karakteriše Isaija Berlin u kapitalnoj studiji Četiri ogleda o slobodi: ,,Pozitivna sloboda je inherentna unutrašnjim uticajima pojedinca”.

Suzbiti i suspregnuti duhovno, ostalo će samo doći – najbolji je recept očito prihvaćen od strane ,,očeva osnivača”. Na neki način, taj recept je egzegeza Gramšijevog stava da je kulturna revolucija temelj svake druge revolucije. Iskustvo nas zaista uči da je narod porobljen duhom nepovratno izgubljen i zbog toga veliki broj današnjih društava tako surovo liči na ,,anestezirano zbunjeno stado” Edvarda Bernejsa.

Ne smijemo upasti u zamku i okriviti ideologiju (tj. njene sljedbenike) za postojeće stanje stvari. Svaka ideologija teži da se samoodržava i u tu svrhu ne bira sredstva. Poznato nam je to kao zakon opstanka jačeg u svijetu životinja ili zakon inercije u svijetu fizike. Dakle, ideologija per se je samo uzročnik postojećeg stanja stvari, a jedini krivac smo mi.

Apatija gologuzih velikodušno je omogućila stvaranje privida happy end-a istorije. Izolovani pokušaji bunta i otpora suzbijeni su poput razornih epidemija kuge, vrlo represivno. Dok se god devedeset pet posto nezadovoljnih na ovom svijetu bude osjećalo okuženo, okruženo i katalepsično, do istinskog boljitka i napretka ne može doći.

Bio je, nažalost, u pravu Tomas Kun kada je u Strukturi znanstvenih revolucija napisao: ,,Napredak se realizuje kada se periodi mirnih interludija prekidaju nasilnim intelektualnim revolucijama”. Neoliberalni kapitalizam u tu svrhu de facto uništava univerzitete i tako eradicira gotovo svaku mogućnost budućeg progresa. Takođe se i zloupotrebljavaju instituti profesorskih autoriteta i prekraja istorija na način da se neodgovarajući sadržaji izbrišu iz kolektivne svijesti. Danas se utjelovljuje apel Srećka Horvata: ,,Nemojmo poput Amerikanaca zaboravljati svoju kolektivnu prošlost”.

Koliko sa vremenske distance izgledaju smiješni radosni usklici i eholalija političkih gurua da se usvajanjem neoliberalnog kapitalizma i novim svjetskim poretkom rat izbacuje kao sredstvo rješavanja konflikta. Na tragu Kantove izreke da je ,,zlo – moralni apsurd“, svjetske vođe govorile su kako je u demokratskom poretku rat izgubio smisao, kako će se kroz ideju svjetske zajednice doći do vječnog mira. Iskrenost je na njihovim licima trajala taman koliko i šampanjac kojim su nazdravljali svoje male pobjede.

Istorija i ljudska priroda nijesu mogle biti prevarene. Zlobni radikalni ljevičarski glas šapuće mi da je možda tako i bolje: kada bi sve bilo pošteno i mirno, bilo bi dosadno. Zaista, nezamislivi su međunarodni odnosi u kojima nema sukoba, tajne diplomatije, sfera uticaja, ravnoteže straha, bipolarizma, već samo jedna velika miroljubiva koegzistencija koja eventualne sporove rješava sporazumno. Tada ljudi koji promišljaju svijet oko sebe ne bi mogli pisati kritičke tekstove, već bi im samo preostalo da se, kako kaže Žižek: ,,Prepuste predvidljivom ishodu, sjednu u fotelju, piju limunadu i gledaju pornografiju“.

Na kraju, moramo se zapitati zbog čega je ljudska priroda toliko paradoksalna. U svome kratkom životnom vijeku pojedinci se plaše sopstvene sjenke, mrze sebe i druge, a najveća radost svede se na puki dekrešendo ka kadenci za počinak. I dok život teče u laganom ritmu, obmanjujući sebe čarima jeftinih dekadentnih zapleta, ljudima promakne prelijepa harmonija iz koje se crpi neuništiva energija vremenom i tijelom ograničenog, ali umom vječnog života…

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!

Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu

sve žrtve vam i mučeništva budu?

 

Da, rodit će rod od slavnog sjemena!

A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre

da spale sve, i grom da ropski narod satre!

 Tin Ujević

 

Mi smo ljudi ko i drugi ljudi

 samo s mnogo više sreće zle,

ali zato mi imamo grudi

i široko srce za svakog i sve.

Vito Nikolić

PODELI
Prethodni članakSrbija između Istoka i Zapada
Sledeći članakPoljska: Estragon i epigon
Luka Nikolić
Rođen je 8. novembra 1994. godine u Kotoru, Crna Gora. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, a studirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i Institutu za političke nauke u Opolama, Poljska. Član je Berlinskog filozofskog foruma i AEGEE Europe. Učestvovao je na brojnim konferencijama i seminarima, među kojima su najskoriji Balkanski seminar o bezbjednosnoj arhitekturi na Kranjskoj Gori, konferencija o migrantskoj krizi u Strazburu pod pokroviteljstvom Svjetske federacije liberalne omladine i NATO vojna vježba o kriznom menadžmentu u Podgorici. Objavio je poglavlje vezano za postmoderni duh terorizma u publikaciji za prestižnu izdavačku kuću Brill iz Leidena, Holandija. Polja interesovanja su mu međunarodni odnosi, bezbjednost i politička filozofija. Tečno govori engleski i italijanski jezik.

Ostavite komentar