Poslednjih dana udarna vijest u svim medijima bio je novi pad cijene nafte na svjetskom tržištu. Cijena nafte na svjetskim berzama, prije svega na onoj u Njujorku, je za veoma kratko vrijeme drastično pala. Iako je pandemija koronavirusa i dalje u punom jeku, ovakvi poremećaji na svjetskom tržištu nafte s pravom dobijaju najveću pažnju, zbog toga što se ovakve promjene dešavaju po prvi put u istoriji.
Svijet je zbog pandemije koronavirusa i dalje u vanrednom stanju. Svakog dana dobijamo podatke da je na desetine hiljada ljudi zaraženo, a da nekoliko hiljada njih svakodnevno umire. Od izbijanja pandemije skoro cjelokupno svjetsko tržište je veoma nestabilno. Ekonomska kriza i recesija proširile su se brže nego sam virus. Privrede zemalja su i dalje u kolapsu, a usput svakim danom gube ogromna finansijska sredstva. Međutim, tržište koje je najviše pogođeno pandemijom koronavirusa je očigledno tržište nafte. Mjere koje su usvojene za suzbijanje pandemije dovele su do drastičnog smanjena potražnje, a samim tim i cijene nafte. Najveći svjetski potrošači, poput avio-industrije, miruju, što je dovelo do drastičnog smanjenja potrošnje ogromne količine nafte koje su u međuvremenu napunile skladišta.
Na samom početku, bitno je da se vratimo nekoliko sedmica unazad. Početkom marta, bili smo svjedoci najvećeg pada cijene nafte u zadnjih 30 godina. Ovih dana smo, za veoma kratko vrijeme, opet svjedoci još jednog pada cijene nafte, koji je ovaj put najveći ikada zabilježen u istoriji. Pad cijene nafte u prvoj polovini marta bio je izazvan kombinacijom prekida sporazuma o smanjenu proizvodnje nafte, između Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEK) i Rusije, tzv. „OPEK plus“ sporazum i uticajem pandemije koranavirusa, koja je zaustavila svjetsku privredu.
Tokom druge polovine marta, zbog veoma nestabilnog tržišta, OPEK i Rusija su se dogovorili da ponovo sjednu za pregovarački sto. Ovaj put je svoje učešće, kroz neku vrstu posrednika, uzeo i američki predsednik Donald Tramp, koji je u ovom periodu imao telefonske razgovore sa ruskim predsednikom i saudijskim kraljem. Tramp je izrazio spremnost da SAD podrže novi sporazum, naročito zbog toga što trenutno stanje uopšte ne odgovara SAD-u. To je dovelo do toga da početkom aprila OPEK i Rusija otpočnu pregovore o novom sporazumu.
Nakon desetak dana pregovaranja, postignut je novi sporazum organizacije OPEK i Rusije o smanjenju proizvodnje nafte. Međutim, ovaj put u sporazum je bilo uključeno još dvadesetak drugih zemlja proizvođača nafte. Članice organizacije OPEK prihvatile su smanjenje proizvodnje za 10 odsto, a Rusija je prihvatila smanjenje svojih proizvodnih mogućnosti za 14 odsto, što je, sve zajedno, smanjenje od preko 10 miliona barela dnevno.
Dvije spomenute strane su ovaj put, za razliku od prošlog sporazuma, imale zahtjev da i ostale zemlje, poput SAD, Kanade, Meksika, Norveške, Azerbejdžana i drugih, smanje svoju proizvodnju za pet odsto. Većina država je prihvatila ovakvu ponudu, ali je Meksiko bio kategorički protiv tolikog smanjenja svoje proizvodnje, pa je propast pregovora i novog sporazuma bila na vidiku. Međutim, američki predsednik Tramp se ponovo umješao u čitavu priču. On je najavio da će prihvatiti dodatno smanjenje sa svoje strane, čak je to lično saopštio u telefonskom razgovoru meksičkom predsedniku Lopesu. Za veoma kratko vrijeme nakon razgovora, stiglo je saopštenje iz Meksika da su pristali na dogovor. Za razliku od prve ponude, gdje je Meksiko trebao da smanji proizvodnju za 400.000 barela dnevno, druga ponuda je bila mnogo bolja, jer je proizvodnja trebala biti smanjena za 100.000 barela dnevno, pa je na kraju Meksiko pristao na dogovor.
Novi sporazum koji je postignut stupa na snagu od prvog maja ove godine i biće na snazi dvije godine. Članice novog sporazuma postigle su dogovor da se dnevna proizvodnja u maju i junu smanji za preko 30 miliona barela, zatim da se u periodu nakon toga proizvodnja djelimično obnavlja, uz zadržavanje dogovorenih maksimalnih proizvedenih količina. Američki predsednik Tramp je na Tviteru sa oduševljenjem najavio postignuti sporazum, jer je to automatski značilo i održavanje američke naftne proizvodnje.
Međutim, na tržištu nafte u dvadesetak dana koji su ostali između dana kada je dogovor postignut i dana kada je on trebalo da stupi na snagu, desila se prava pometnja. Da bi lakše shvatili šta se zaista desilo potrebne su nam neke osnovne informacije. Prvenstveno moramo da znamo da je tržište nafte veoma kompleksno. Naftom se najviše trguje na berzama, a dvije najbitnije berze za ovu priču su one u Njujorku i Londonu. Najbitniji faktori za konačnu cijenu nafte su ponuda i potražnja, rezerve, kao i raspoloženje na tržištu.
Na berzama se trguje različitim tipovima sirove nafte. U osnovnoj podjeli postoje dva tipa „laka“ i „teška“ nafta. Laka nafta je čistija i ne mora se toliko prerađivati za razliku od teške nafte. Na berzama se u suštini više trguje „lakom“ naftom. Standard nafte kojom se trguje na Njujorškoj berzi je WTI (Western Texas Intermediate). Ovo je tip lake sirove nafte, koja se još označava kao i „slatka sirova nafta“ (Sweet Crude Oil). WTI je visoko kvalitetna nafta i veoma je laka za rafinisanje. Od ovog standarda zavisi cijena nafte u Americi.
Standard nafte kojom se trguje na londonskoj berzi je BRENT tip. Ovo je tip slatke sirove nafte koja se koristi kao mjerni standard za procjenjivanje drugih sirovih nafti. U suštini, BRENT tip je mješavina sirove nafte sa više različitih lokacija, a najviše sa BRENT polja u Sjevernom moru, po kojima je dobila i ime. Ova nafta iz Sjevernog mora je najtipičnija i koristi se kao referenca za kotiranje sirove nafte koja dolazi iz Evrope, Afrike i Bliskog istoka, a koja se u suštini izvozi u druge države. Od ovog tipa nafte najviše zavisi cijena nafte u Evropi, ali ovaj tip najviše utiče i na svjetsku cijenu. Za razliku od WTI tipa, ovaj tip sirove nafte je teži za rafinisanje. Pored ovih postoje i drugi standardi nafte kojima se trguje na berzama, poput ostalih lakih svjetskih nafti ili nekih teških nafti, ali one toliko ne utiču na konačnu svjetsku cijenu nafte.
Na berzi se robom najviše trguje putem fjučers ugovora ili fjučersa (futures). Ovo je tip izvedenog finansijskog instrumenta ili finansijski ugovor, u kome dvije strane ugovaraju razmjenu fizičke robe za isporuku u budućnosti po određenoj cijeni. Od 1983. godine, naftom se na berzama počelo trgovati i putem fjučersa. Generalno postoje dvije grupe zainteresovanih investitora za fjučerse. Oni koji pokušavaju da smanje rizik od variranja cijena (hedgers) i oni koji nemaju namjeru da smanje rizik već da profitiraju iz promjene cijene na svjetskom tržištu (špekulanti). U suštini, špekulanti nemaju nikakvu namjeru da posjeduju neku robu kojom se trguje već da samo profitiraju od varijacija u cijeni.
Otkada je početkom marta cijena nafte počela da pada, iz već spomenutih razloga, špekulanti su zbog niske cijene, a zbog očekivanja novog dogovora dvije ključne zemlje S. Arabije i Rusije, kupili ogromne količine nafte. To su uradili iz prostog razloga jer su očekivali da će nakon dogovora cijena nafte porasti, pa će onu kupljenu naftu po nižoj cijenu prodati za veću. Dogovor je, kao što smo vidili, postignut, ali cijena nafte nije krenula odmah da se oporavlja već upravo suprotno.
Problem je eskalirao 20. aprila, kada je na Njujorškoj berzi WTI nafta počela naglo da gubi svoju vrijednost, da je čak u jednom momentu cijena pala ispod nule i bila -37,6 dolara, što djeluje nezamislivo. Drugim rečima, prodavac nafte je bio spreman da plati kupcu 37,6 dolara i da mu za to da barel nafte. Ovakva situacija se u američkoj istoriji nikada nije desila, još od 1860. godine kada je zvanično krenula prodaja nafte. Kako se ispostavilo 21. april bio je zadnji dan za zaključenje naftnih fjučersa za mjesec maj. Pošto se očekivalo da će cijena nafte u junu ili kasnije biti ponovo iznad 20 dolara, zbog ukidanja svih ograničenja izazvanih koronavirusom, majski ugovori više nisu bili privlačni. Kada je trgovac nafte shvatio da više niko nije spreman da kupuje fjučerse za tako kratak rok, tj. za maj, i da nije bilo prostora za skladištenje, jer su skladišta već bila puna, desio se strmoglav pad.
WTI nafta je tog 20/21 aprila pala za 300 odsto; prvo je bila nešto niža od pola dolara po barelu, a zatim je cijena nekoliko sati bila -37,6 dolara za barel, da bi na kraju dana (21. aprila) cijena ponovo prešla u plus, oko pet dolara za barel. BRENT tip koji utiče na cijenu nafte kod nas, nije imao baš ovako drastične varijacije i njegova cijena tokom ova dva dana bila je iznad 15 dolara. Zbog toga je ovaj pad cijene WTI tipa nafte, za kratko, najviše pogodio SAD i njihovu naftnu industriju. Od početka godine WTI i BRENT bili su iznad 50 dolara po barelu, da bi ih prvi pad cijene početkom marta, spustio na ispod 30 dolara po barelu. Za razliku od WTI tipa nafte, BRENT tip nije toliko drastično pao i uspio je koliko-toliko da zadrži svoju vrijednost. U ovom trenutku, WTI je nešto iznad 13 dolara, a BRENT je malo iznad 20 dolara po barelu (23. aprila).
Iako su SAD postale jedne od najvećih proizvođača nafte, zahvaljujući prije svega dobijanju nafte iz naftnih škriljaca, one nemaju dovoljno skladišta i rezervoara da smjeste ogromne količine. Zalihe nafte u SAD, prije svega u Kušingu u Oklahomi, glavnom distributivnom centru za WTI naftu, svakim danom su bile sve veće, zbog velikog pada potrošnje. Drugim rečima, proizvođači nafte našli su se u poziciji da imaju ogromne količine nafte ali da nemaju kome da je prodaju. Tako se došlo u nezavidnu situaciju, jer pored toga što se nafta nije mogla prodati ona se nije mogla ni skladištiti, jer su skladišta već bila puna. Svet su obišle fotografije punih tankera koji plove okeanima, jer ne znaju gdje će sa naftom. Zbog ovakve situacije, prodavci nafte su bili zakratko u situaciji da kupcima plaćaju, umjesto da naplaćuju. Američka naftna industrija je uopšte zbog visoke cijene proizvodnje drastično osjetljiva, naročito ona proizvodnja nafte iz škriljaca, koja je skuplja od klasične proizvodnje.
Od početka godine, nafta je izgubila više od polovine svoje vrijednosti jer je potražnja opala i zbog straha da će globalna ekonomija krenuti u jednu od svojih najgorih recesija. Kada su se avioni prizemljili, fabrike stale, a ljudi nisi toliko koristili svoje automobile, potražnja za dizelom, benzinom i mlaznim gorivima je drastično opala. Rafinerije su smanjile svoju proizvodnju, pa su im i skladišta sirove nafte skoro puna. Nema u dovoljnom broju ni velikih naftnih tankera u koje bi se ona mogla skladištiti. Nakon negativnih prognoza koje su došle od organizacije OPEK i Međunarodne agencije za energetiku zbog slabe potrošnje, tržište „crnog zlata“ je pod velikim pritiskom.
Svi očekuju da će svjetska privreda ubrzo proraditi, a onog momenta kada se to desi ponovo će oživjeti potreba za korišćenjem nafte i potražnja za istom. Zbog nedavnog dogovora o smanjenu proizvodnje kao i zbog pokretanja privreda, za očekivati je da će se situacija na tržištu nafte stabilizovati. Kada se to desi i cijena će polako početi da se oporavlja. Iako je na svjetskom tržištu cijena nafte veoma nestabilna i rapidno pada, na domaćim benzinskim stanicama često baš i ne vidimo toliki pad. Naročito zbog toga što veliki dio cijene na benzinskim stanicama formiraju državne akcize i distributeri, koji često ubiraju ekstra profite. Sa padom cijene nafte na svjetskom tržištu sigurno ćemo osjetiti i pad cijene goriva na benzinskim stanicama, ali u kolikoj mjeri ostaje nam da vidimo.
Autor: Jovo Ilić, master politikolog za ekološku politiku
Naslovna fotografija: Haidar Mohammed Ali/AFP/Getty Images
Peti deo feljtona o nafti pročitajte ovde.
