Posljednja decenija dvadesetog vijeka i sami početak novog milenijuma bili su obilježeni rijetkom pojavom u svijetu međunarodnih odnosa – unipolarnim poretkom.
Raspadom Sovjetskog Saveza i pratećih supranacionalnih institucija u Istočnom bloku poput Comecon-a, otvorio se put dominantoj velikoj sili Zapada da nametne sopstvenu agendu i ogroman broj država, čak i bivših socijalističkih republika, pridobije za saveznike u takozvanom novom svjetskom poretku. U nedavno objavljenom članku za prestižni akademski časopis ,,International Security“, Džon Miršajmer opisuje post-hladnoratovski poredak kao liberalni. Takva etiketa plod je njegove podjele na realistički, agnostički i liberalni međunarodni poredak od kojih je prvi moguć u bipolarnom i multipolarnom svijetu, dok su drugi i treći svojstveni isključivo unipolarnosti. Dalje, distinkcija između agnostičkog i liberalnog poretka je u namjerama hegemonističke sile da svoju ideologiju proba univerzalizovati ili da se zadrži na pukoj vojnoj i ekonomskoj kontroli sopstvenog uticaja. Upravo je situacija SAD klasičan primjer liberalnog poretka po Miršajmeru zbog toga što je zvanični Vašington načelno ili doslovno težio širenju liberalne demokratije, neoliberalnog kapitalizma, ili generalno onoga što se danas naziva zapadni način života.
U nekom od prethodnih tekstova argumentovao sam da je Bil Klinton najsrećnija okolnost u istoriji Rusije. Sada ta slika postaje potpunija kada možemo reći da cilj Klintonove spoljne politike nije bio da vojno obezglavi posrnulu Jeljcinovu Rusiju, već da je pretvori u najveće tržište američkog krupnog kapitala. Temelje takve politike postavio je Klintonov prethodnik, Buš stariji pomažući ekonomski i politički neprijateljske zemlje na Bliskom Istoku, a zli jezici bi rekli da slične tragove možemo pratiti i kroz Reganovu administraciju (afera Iran-Kontra) pa čak i kroz tajno obavještajno djelovanje širom svijeta kako bi se obezbijedilo plodno tle za „saradnju“ (na primjer akcije Kermita Ruzvelta u Iranu ili elektrifikacija Indonezije 60-ih godina o čemu detaljno svjedoči Džon Perkins u studiji o ubicama ekonomija).
Kako bilo, Bil Klinton je prvi javno formulisao američku strategiju kao širenje i podržavanje demokratije, a Noam Čomski će prikladno kasnije dodati i izraz izvoženje demokratije. Buš mlađi je u potpuno izmijenjenim međunarodnim okolnostima riješio da disciplinuje nepodobne aktere kroz rat protiv terorizma, dok je Obama pod maskom smanjenja vojnog budžeta i oživljavanja Monroove doktrine uspio da prevaziđe magičnu brojku od dva i po rata po mandatu. Tek će Donald Tramp unijeti određenu pometnju u inače veoma monolitnu američku spoljnu politiku bez razlika iz koje partije administracija dolazila.
Višestruke su prepreke ostvarenju unipolarnog međunarodnog poretka. Prvo, potrebno je da zemlje koje imaju dijametralnu političku kulturu i tradiciju hegemon dovede do usvajanja onog seta normi koji se uspostavlja kao univerzalno važeći. Često se navode primjeri Rusije ili Kine kao zemalja sa političkom baštinom autoritarne ili dinastičke vlasti, u kojima je primjetno potpuno odsustvo demokratije. Njihov mentalitet je veoma teško promijeniti jer ne biva tretirana samo ideologija kao skup prolaznih i fluidnih stavova po određenom pitanju, već kompletan način života i sidrište dotadašnje egzistencije. Drugo, iz prethodno rečenog prozlaze inherentni otpori u vidu građanske desnice, jačanja centrifugalnih nacionalističkih tendencija, kao i osjećanje borbe protiv suštastvene kolonizacije. Kao primjer može poslužiti duga borba Iraka od 2003. godine kada nije prihvaćen američki model demokratije, nego je teokratija kombinovana sa autoritarnim političkim sistemom bila favorizovana.
Danas na nivou Evrope imamo porast populističke desnice koja nakon skorašnjih izbora po Ivanu Krastevu prvi put postaje transevropski fenomen, a nastala je kao odgovor na štetne politike liberalnog lijevog centra. Treće, u ekonomskom smislu, liberalni međunarodni sistem sa sobom nosi hiperglobalizaciju i tržišnu ekonomiju ojačanu intervencionizmom protiv svake vrste napada na tržište. Zakon tržišta postaje jači od zakona samog. Dovoljno je pogledati antiglobalizacijske proteste širom svijeta svake godine koji odražavaju karakter sistema, iako sa upitnim uspjehom.
Konačno, Čarls Krauthamer je period poslije Hladnog rata definisao kao unipolarni momenat, dok je Fukujama bio čak i entuzijastičniji tvrdnjama da je alternativa liberalnom poretku nemoguća da bi kasnije demantovao sam sebe. Unipolarni sistemi osuđeni su da ne traju dugo jer uzrokuju različite otpore protiv sebe samih. Tako je bilo i sa američkim liberalnim poretkom koji je trajao svega petnaestak godina. Početkom drugog milenijuma počele su da se rađaju prognoze o tome ko će biti idući oponent globalnom hegemonu. Govela i Agarval su tvrdili da će to biti preporođena Rusija, Fukujama je rekao da će SAD same sebi postati najveći neprijatelj, a Džordž Fridman je predviđao streloviti rast Japana.
Kako tada, tako sve do par godina unazad, Kina je bila značajno zapostavljena. Ova velika sila danas je druga ekonomija svijeta sa tendencijom da do 2030. preuzme i vodeću poziciju. Ekonomija utiče na širenje meke moći u regiji jugoistočne Azije, ali i globalno. U vojnom smislu Kina takođe raste modernizujući svoju vojsku, gradeći strahoviti A2/AD štit, povećavajući stratešku dubinu i konačno, proizvodeći sve kredibilniji nuklearni arsenal.
Kako Miršajmer predviđa, mi ulazimo u novu eru multipolarizma u kojoj će takozvani plitki međunarodni poredak kao odraz volcovske anarhije sistema biti dopunjen sa dva glavna ograničena realistička poretka predvođena Kinom i SAD-om. Naravno da se ruski uticaj ne izostavlja, ali se smatra da Rusija neće moći da izdrži stratešku kompeticiju sa druge dvije velike sile, osim naravno u strogo vojnom smislu. Ostaje velika dilema da li će novi poredak biti bipolarni ili multipolarni, ko će sve uspjeti da zauzme svoj pol i zadrži stratešku autonomiju.
Na kraju, jedna je stvar jasna i lišena svih dnevnopolitičkih ili afektivnih implikacija – liberalni unipolarni međunarodni poredak više nije jedina igra u gradu. Njegov krah je, kako kaže Miršajmer, bio determinisan njegovim početkom jer je univerzalizirajuća supstanca preludijum strukturalnim i vitalnim otporima prema istoj.
Naslovna fotografija: ROBYN BECK / AFP
