„Ja imam puno povjerenje da ako svako ispuni svoju dužnost, ako ništa nije zanemareno i ako se povuku najbolji mogući potezi, mi možemo još jedanput odbraniti svoj dom, odagnati ratne trube i nadživjeti crne slutnje tiranske. Patićemo, ako treba godinama. Patićemo, ako treba sami“.
U trenutnoj situaciji, nesumnjivo bremenitoj i punoj konfuzije, mnogima će ova retorska epizoda zazvučati kao još jedna od isuviše patetičnih izjava Emanuela Makrona, ili pak nešto militantniji nastup Angele Merkel, možda čak i Borisa Džonsona. Opet, ne bi se začudili ni da Benjamin Netanjahu u permanentoj anksioznosti ili prototip modernog evropskog autokrate Viktor Orban, ovako opišu prijetnju sopstvenom narodu.
U dvorištu Evrope, Aleksandar Vučić i Milo Đukanović ne bi se libili iskoristiti teške riječi da uliju samopouzdanje građanima sviknutim na nevolju. Međutim, početni citat nije vezan za pandemiju koronavirusa (COVID-19) o kojoj ovih dana, sedmica i mjeseci ne samo da odveć slušamo i znamo, već je živimo. Kroz nepreglednu masu informacija o zdravstvenim aspektima i potencijalnim ekonomskim posljedicama, samo se ponekad stidljivo provuče po koja politička poruka, nepopularna, smatrana defetističkom, neprimjerenom trenutku.
PASIVNOST EU
Ovaj tekst je upravo o političkim udarima koje prećutkujemo, onima što u staroj diplomatskoj paraboli skoro pa prevrnu brod nakon ispaljenog topovskog đuleta. Prva i najveća linija udara tiče se Evropske unije, tj. karaktera njene interstelarne pojave u kriznoj situaciji. Po ko zna koji put pokazuje se kako ta institucija (ili konglomerat više njih) nema ni minimum potrebnih kapaciteta da djeluje kao ozbiljan akter na globalnoj, pa čak ni kontinentalnoj političkoj sceni.
Da se podsjetimo, Evropska unija je iskazala posvemašnju pasivnost u svim momentima kritičnim po njene fundamente: migrantska kriza, zaštita zajedničke valute, odbrana energetskih tokova, osiguravanje strateške autonomije, fašizam u pojedinim zemljama članicama, Bregzit… U svakom od ovih slučajeva golotinja neefikasnosti prikrivala se navodnim nedostatkom mandata ili nemogućnošću postizanja kompromisa. Tako je i sada.
Pandemija koronavirusa pokazuje da je Evroska unija suštinski interesna koalicija i platforma za protok ljudi i robe u mirnodopskom vremenu. Ni zvjezdica manje, ni zvjezdica više. Čak i dokazano nesposoban političar poput Andreja Babiša ostavio je briselske birokrate bez teksta. Naime, nakon što su ga prozvali za unilateralno zatvaranje granica Češke Republike, on je odgvorio pitanjem: „Češka ima dovoljno novca. Šta nam vi nudite osim još novca?“ Koliko bi tek pitanja trebalo da postave države kandidati za ulazak u EU koje ni starom, ni novom metodologijom pregovora ne mrdaju sa mrtve tačke.
Još kada se na sumornu ravnodušnost briselskih adresa pridoda i teška marginalizacija i nipodaštavanje evropskog susjedstva tokom ove krize, ne treba da čudi usmjerenost pojedinih zemalja i lidera ka traženju alternativnog integrativnog puta. Ovakva rečenica kada dolazi iz pera evrooptimiste treba ima dosta težine. Vjerovatno isto koliko i kineski državni avioni u Milanu ili Beogradu. Naravno, treba biti svjestan da ne postoji ljubav u međunarodnim odnosima, već samo interesi. Katkad ogrnuti u serenadu ili šansonu, ali uvijek interesi.
Političke posljedice pandemije u ovakvom evropskom okruženju gotovo će sigurno biti mnogo šire od očekivanog. Izvjestan je rast desnice kako u partijskom, tako i u ideološkom smislu. Iako nije novina da u doba svake krize dolazi do homogenizacije konzervativnih stavova, moguće je da sutra dobijemo drugačije emanacije. Naime, granice se mahom zatvaraju, migracioni procesi su otežani i nepoželjni, države izvode jake policijske i vojne snage kako bi se očuvao javni red i mir, a ne smije se isključiti ni nacionalizacija privatnih preduzeća.
Od trajanja i obima pandemije zavisiće i intenzitet vanrednih mjera, ali će one dakako dati zamah staroj i retrogradnoj školi mišljenja u kojoj su država i njeni lideri vladaoci, a građani podanici. Koliko će dalekosežne biti ovakve tendencije ostaje nam da vidimo i na svaki način se potrudimo da vanredne mjere ostanu samo vanredne. Vitalni prioritet je izbjeći stanje izuzetka kao novu normalnost.
PITANJE POLITIČARIMA
Da se vratimo na početak. Citat kojim je otvoren tekst, zapravo je parlamentarni govor Vinstona Čerčila neposredno nakon Bitke za Francusku. Naime, sile saveznice su ostale odsječene i zarobljene pred njemačkom invazijom na plaži u Dankirku. Pravovremenom reakcijom britanske avijacije koja je držala Luftvafe podalje, mornaričke snage su u čudesnoj operaciji Dinamo uspjele da evakuišu preko 300 hiljada savezničkih vojnika.
Čerčil je u donjem domu parlamenta održao antologijski govor kojim je veličao operaciju Dinamo i hrabrost vojnika gotovo neposredno suočenih sa potonjom urom. Međutim, Čerčil ni najboljim i najraskošnijim oratorskim figurama nije mogao da prikrije kako je Bitka za Francusku bila jedan od najvećih vojnih promašaja saveznika u tom tragičnom ratu. On to, kao svaki veliki lider, nije ni uradio.
Danas ne postoji osovina zla protiv koje ćemo svi stajati ujedinjeni i spremni da položimo živote, ali je prisutna jedna nevidljiva prijetnja, ona što traži zajedničku odgovornost. Cilj ovog teksta je da postavi pitanje političarima jesu li spremni da priznaju stvarnost i teške posljedice ove pandemije u političkom smislu i da stanu pred narod kao Čerčil u već pomenutom govoru i kažu: „Ovom kolosalnom vojnom katastrofom bili su ugroženi srž i mozak naših snaga.“ Jednako kao što je danas ugrožen sistem vrijednosti i časna ideja Evropske unije.
Hoćete li da zatvarate oči pred urušavanjem svojih ruku djela ili ćete da priznate problem pa da svi zajedno radimo kao ljudi na rješavanju istog? Pitanje je postavljeno, mi odgovor čekamo. Takvim sjajem može sjati…
Naslovna fotografija: Geert Vanden Wijngaert/Bloomberg
