Kada je Šeri Terkl pisala knjigu ,,Zajedno sami“ tretirala je fenomen hipermedijalnosti svijeta u kojemu živimo. Naime, ona smatra da virtuelizacija komunikacije poništava svrhu iste. Usamljeni u mračnoj sobi uz pomoć društvenih mreža okružujemo se stotinama ,,prijatelja“ jer smo postali nesposobni za primarni vid komunikacije lice u lice. Smijemo reći da smo zaboravili kako da komuniciramo. Dakle, usamljenost neutralisana prisustvom virtuelne mreže omogućava nam da zaboravimo kako smo ipak – sami.
Neodoljiva je sličnost između navedene situacije i one u kojoj se trenutno nalazi Katalonija. Suštinski usamljena u kutku Španije zbog raznih faktora poput ustava ili konzervativne svijesti, Katalonija biva virtuelno povezana sa ,,prijateljima“. I to onim prijateljima sa kojima stvarne komunikacije nema već dugo vremena. Ono što daje nadu su katalonski glasovi samosvijesti. U njima se čuje poklič fundamenta, povik da i uprkos nebrojenim pokušajima ,,virtuelizacije“ nisu zaboravili da su na kraju ipak – sami.
Ovoga puta su glasovi artikulisani u jednu od osnovnih tekovina demokratije. Naravno, govorimo o referendumu. Takav zahtjev katalonskih zvaničnika, ali prvenstveno katalonskog naroda naišao je na abominaciju kod centralnih vlasti u Španiji i na njihovu nasilnu reakciju u vidu proglašavanja katalonskog referenduma nelegalnim. Veoma je važno primijetiti, čak ni španske vlasti nisu spremne da proglase referendum nelegitimnim, već samo nelegalnim, što dovoljno indicira kakvo je stvarno raspoloženje naroda.
Prije priče o samom referendumu i sukobu dvaju vlada, valja reći nešto i o besmislu oslovljavanja vlade u Madridu sa centralna španska vlada. Ko u demokratskom društvu ima pravo da odlučuje šta je centralno, a šta nije? Svaka prava vlada mora biti eks-centrična, inače gubi svrhu. Možda je za nekoga periferno ono što je centralno i obratno. Ako Katalonija smatra da je vlada Španije periferna, ne smije im se nametati nocija iste kao centralne. Centralne u odnosu na šta, na koji simbolički krug? Centralno u ovom slučaju može značiti jedino hegemonistički jer primoravati nekoga da prihvati centralno kao centralno je nedemokratska praksa, suprotna tekovinama moderne Evrope (sa velikom ogradom od takvog diplomatskog rječnika).
Da se vratimo na daleke želje Katalonaca i policijske uniforme Španaca koje prijete da se sukobe u dijalektičkoj razmjeni Trifoovih 400 udaraca. Na jutro referenduma policija je mirne proteste razbijala gumenom municijom, a spram Katalonaca sa ružom premijer Rahoj je delegirao uvježbavanje demokratije od strane interventnih jedinica. Kao i uvijek kada su podignute tenzije, provokacija ima sa obije strane, ali je zakletim legalistima ,,centralne“ vlade valjda ustav bog koji ne dozvoljava da se na riječi reaguje metkom.
U momentima dok jutros Katalonci po leđima dobijaju tekovine evropske civilizacije smiješno zvuči rezonovanje španskog ministra insotranih djela Alfonsa Dastisa da je takozvani katalonski referendum pokušaj uspostavljanja sistema isključivosti koji je u suprotnosti sa težnjama Evropske unije. Veoma je lako iz udobne fotelje gledati kako La Rambla postaje poprište stvaranja hiljadu malih Ramba i zaboraviti da je i zabrana isključivosti isključivost. Da je zabrana referenduma isključivost. Da je zabrana prava na samoodređenje naroda isključivost. Na kraju, postavlja se frojdovsko pitanje: zbog čega Rahoj i ,,centralna“ vlada toliko brinu o Kataloniji? Odgovor možda leži u neviđenom bogatstvu te regije, možda leži u paternalističkoj potrebi za autoritetom, a vjerovatno u nekoj suludoj kombinaciji najmanje dva faktora.
Priznanje da je Katalonija vitalna za Španiju unižava unikatnost i centralnost centralne vlade. Sa druge strane, priznanje da Katalonija nije važna ostavlja prostor za sumnje u odveć veliku angažovanost vlasti oko predmetnog pitanja. Zlonamjerni u odnosu na špansku vladu, ali i cinici kojima smeta svaka vrsta lažnog autoriteta će nezavisno od ishoda današnjeg i idućih dana sa pravom tvrditi da je Španija izgubila. Ako ne Kataloniju u geopolitičkom smislu, onda makar u simboličkom, ostavljajući cijelu zemlju da bude na okupu, a ipak – usamljena.
Rastko Močnik je jednom lijepo opisao paraliptično-paranoičnu formu modernog svijeta: najžešći simptom poraza liberalne demokracije leži u osporavanju svojih suprotnosti. Čini se čak da je ta borba izgubljena onda kad je i započeta. Preciznije, onda kada je Frensis Fukujama prozborio o ,,kraju istorije”. I onda je bilo jasno, a s ove pozicije više nema sumnje: Fukujama je svjesno prenebrjegao eks-aproprijacijsku dimenziju demokratije. Onu dimenziju koja izražava – nemjerljivo. U prevodu, nema toga logosa koji će privatizovati demokratiju upravo zbog toga što ga ima i od ovakve se konstelacije teško može pobjeći. To su nam jutros slikovito objasnili i Rahoj i Katalonci: da jedni ili drugi imaju pravo, ne bismo ovu rečenicu počinjali sa onim uslovljenim i uslovljavajućim ,,da”.
Sinkretistička dimenzija morfa ,,da” ukazuje na to da je ,,da” ujedno i potvrda i sumnja. Potvrda koja sumnja i sumnja koja potvrđuje. U ovom slučaju, sumnja je potvrdila samo to da se pravo može imati utjerivanjem pendrecima i gumenim mecima. Što opet Katalonce ne abolira odgovornosti za novonastalu evropsku (melo)dramu. Odgovornost je prvobitno politička dimenzija, a Ransijer bi se oko toga vjerovatno usaglasio. Preuzeti odgovornost, reinventirati političko djelovanje i jeste smisao samog djelovanja politike. Čini se da Katalonci na tome odgovorno rade, a kad smo već pomenuli francuskog virtuoza, ne bi bilo na odmet povući još jednu paralelu: Katalonija ima politički, ali ne i policijski identitet.
I vjerovatno se dobri stari Frensis ponadao da jutros pred sobom ima samo ružan san, ali ružan san kod Frojda završava smrću sopstvenog djeteta. Zaista ne treba imati moći virtuoza da se (u)tvrdi da demokratija i sloboda podrazumjevaju i demokratiju i slobodu da se čini zlo, odnosno ono što nekome možda (ni)je po volji.
A ono što se jutros počelo zbivati mnogima nije po volji iako isprepletanost međunarodnih i nacionalnih statuta nije mogla dovesti do drugačijeg epiloga: liberalizam možda jeste stvorio bezbjednosnu zajednicu Karla Dojča, ali je takođe dobro poznato da je bezbjednost to što jest samo kad se suoči sa sopstvenom dilemom. U slučaju koji tretiramo bezbjednosna tikva pukla je u paramparčad, a realističke bilijarske lopte samoprozvale su se mudima, utrkujući se i oko toga čije je v(ij)eće.
Kata(ko)lonija se, kako je poznato, poziva na Povelju Ujedinjenih nacija, konkretno na članove 1 i 55 predmetne, što je i legitimno i legalno. Madrid se pak brani nepostojanjem uniformne interpretacije toga prava, ali i pozivanjem na sopstveni Ustav, što je opet i legitimno i legalno. Još jednom, dakle, dolazimo do opaske da Madrid ipak dobro zna da je zahtjev Katalonaca legitiman i nelegalan (s eks-centrične tačke gledišta). Pa ipak, sa međunarodnog stanovišta, Barselona i društvo pozivaju se na legalno. U igri legitimnog i legalnog, legitimnih i legalnih, tako će još jednom jedna od dvije strane na oganj političkog života užgati policijski identitet sopstvenoga Prava.
S Pravom nam ostaje sumnja da će to učinjeti Katalonci, jer bi Rahoj teško bez amina svesrdnog A(d)mina jutros poslao snage. U tome mu je svakako pomogao referendum kao veberovska deresponsabilizacija političkih elita, za što će oberučke da se uhvatii (Pudž)Demon čim stvari krenu loše. Jer najveći trik koji je (Pudž)Demon ikad izveo leži u uvjerivanju svijeta da On ne postoji.
Članak su zajedničkim, koautorskim radom napisali Luka Nikolić i Igor Milić.
