Situacija u kojoj se svijet trenutno nalazi, suočavanje sa zaraznom bolešću i posljedičnom pandemijom širokih razmjera, predstavlja veliki izazov i za bezbjednosni sistem svake pojedinačne države. Da bi se na pravi način analiziralo učešće tih sistema u kriznom menadžmentu, potrebno je definisati osnovne pojmove.

Kada se kaže bezbjednosni aparat, prevashodno se misli na skup organa i službi zaduženih da na efikasan način sprovode ustavne, zakonske i druge odredbe vezane za bezbjednost građana i očuvanje poretka i integriteta države. Glavne funkcije ovog aparata su prevencija, menadžment, rezolucija i suzbijanje svih oblika prijetnji i bezbjednosnih izazova. Bezbjednosni aparat nije ograničen samo na organe zaštite reda i mira (policija) i odbrane (vojska), već ga sačinjavaju i obavještajni sektor (civilne i vojne službe), krovna ministarstva (najčešće unutrašnjih poslova i odbrane), institucije sve tri grane vlasti (najčešće parlament, vlada, savjet ili vijeće za nacionalnu bezbjednost, vrhovni i ustavni sud). Podrazumijeva se da u različitim sistemima postoji lepeza različitih institucija, mreža nadležnosti i pozitivnih propisa, međutim osnovni model bi trebalo da bude gotovo isti, obilježen takozvanim top-down pristupom donošenja odluka uz sistem međuinstitucionalnih ograničenja.

U kriznim situacijama bezbjednosni sistemi snose veću odgovornost nego u redovnom stanju, ali su isto tako i pod oštrijom kontrolom kako bi se spriječile zloupotrebe ovlašćenja. Njihova uloga je dvostruka: da upravljaju kriznom situacijom i pomažu populaciji u ublažavanju posljedica. Konkretno za trenutno aktuelnu pandemiju zarazne bolesti, situacija je nešto specifičnija zbog toga što se posljedice krize mogu kontrolisati isključivo kombinacijom izvrsnosti zdravstvenog sistema i nizom represivnih mjera usmjerenih prevashodno ka eliminaciji fizičkog kontakta u populaciji.

Prije nego što pređemo na konkretnu analizu glavnih preduzetih mjera, treba reći da svako ograničenje ljudskih prava (pa makar bilo i u toku krizne situacije ili vanrednog stanja) mora biti legalno, legitimno i skladu sa standardom neophodnosti u demokratskom društvu. Očigledno je da legalnost znači kompatibilnost sa pozitivnim propisima, dok se legitimitet crpi iz cilja i namjere određenog ograničenja kao što su zaštita javne ili nacionalne bezbjednosti, očuvanje javnog reda i mira, zaštita prava i slobode drugih. Konačno, svako ograničenje mora biti proporcionalno da bi se osigurala adekvatnost mjera (na primjer, ne može se proglasiti vanredno stanje na teritoriji cijele države zbog devastirajućih ali lokalnih požara). Učešće bezbjednosnih sistema u trenutnoj krizi izazvanoj pandemijom koronavirusa možemo analizirati na tri nivoa: mjere prevencije, angažman policijskih i odbrambenih snaga, mjere ograničenja i zabrane kretanja.

Kao najvažniji dio u borbi protiv svake narastajuće krize uvijek se navodi prevencija. Zemlje regiona Zapadnog Balkana posvetile su najviše pažnje upravo ovim mjerama, kako zbog toga što su blagovremeno mogle da iskoriste iskustva zemalja pogođenih pandemijom, tako i zbog relativne nerazvijenosti zdravstvenih sistema koji teško mogu da se izbore sa široko rasprostranjenom zarazom. U većini zemalja, preventivne mjere su izgledale jednoobrazno. Naime, u samom početku formira se stručno tijelo koje će biti zaduženo za neposredan nadzor i donošenje izvršnih odluka, kao i za informisanje javnosti. U Srbiji je to Krizni štab, u Crnoj Gori Nacionalno koordinaciono tijelo za zaštitu od zaraznih bolesti, u Hrvatskoj Stožer civilne zaštite. Glavna karakteristika ovih tijela je fuzija zdravstvenog sektora kroz prisustvo visoko pozicioniranih ljekara, bezbjednosnog sektora kroz prisustvo direktora/načelnika policije i/ili vojnih oficira, i predstavnika izvršne vlasti kao koordinatora, obično samog vrha vlada i relevantnih resornih ministara.

bezbjednosni sistem
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić na sastanku sa članovima Kriznih štabova u borbi protiv virusa COVID-19, Beograd, 02. april 2020. (Foto: Predsedništvo Srbije/Dimitrije Goll)

Primarni zadatak tijela je da izvrši, uz preporuke struke, sveobuhvatno planiranje reakcije zdravstva na pandemiju, ali i donošenje mjera da se unos i prenošenje pokušaju spriječiti ili ublažiti. Tako su redom donošene mjere o obaveznoj dezinfekciji javnih površina i isticanju znakova o opasnosti zaraznih bolesti, testiranju svih ljudi koji dolaze iz zemalja pogođenih pandemijom, zabrani putovanja iz zemalja pogođenih pandemijom, testiranju svih ljudi koji ulaze u zemlju a pokazuju simptome, ograničenju pa zabrani sportskih manifestacija, ograničenju pa zabrani javnih okupljanja, zatvaranju škola i fakulteta, ograničenju posjeta zdravstvenim institucijama. Sve ove mjere sprovođene u saradnji kriznih tijela, ministarstava unutrašnjih poslova i sanitarnih struktura dovele su do potpunog zatvaranja spoljnih granica za promet ljudi, dok je promet roba ostao funkcionalan uz visoke mjere bezbjednosih provjera.

Sve ove mjere pratilo je određivanje prigodnih lokacija za karantine, koji će jasno biti namijenjeni ljudima koji ulaze u zemlju. I tu dolazimo do glavnog problema vezano za mjere prevencije, a to je povratak državljana koji su u vrijeme izbijanja pandemije boravili u inostranstvu. Naime, ne postoji zakonska obaveza pojedinačnih država da te građane vrate u zemlju, već se to svodi na bona fides saradnju izvršne vlasti i diplomatsko-konzularnih predstavništava.

Nakon što je Crna Gora pokrenula inicijativu i vratila građane prvo iz Budimpešte pa onda sa drugih destinacija, priključile su se i ostale zemlje Balkana. Prema podacima, samo u Srbiju se vratilo preko 350 hiljada državljana. Ovakav postupak vlasti je po efektu suprotan mjerama prevencije jer se uprkos potpunom zatvaranju granica dozovljava velikom broju ljudi da ipak uđu u zemlju, čak i onima iz najjače pogođenih sredina. Iako je zadatak diplomatsko-konzularnih predstavništava da pruže pomoć državljanima koji se zateknu na području zemlje u nadležnosti, svjedoci smo da su dobronamjerne odluke vlada iskorišćene na način što su se vraćali ljudi koji su trajno nastanjeni (sa dvojnim državljanstvima ili boravišnim dozvolama) u insostranstvu i koji nisu imali prijeku potrebu za povratak. Konačno, posljedice takvog ponašanja su vidljive jer je virus importovan u svaku od zemalja i uskoro su proglašene epidemije.

Generalni zaključak je da zemlje Zapadnog Balkana nemaju dovoljno razvijene diplomatsko-konzularne kapacitete, te se zbog toga pribjeglo mjerama masovnog povratka ljudi u organizaciji država. Mnogo efikasnije, ali skuplje, bilo bi da je od svih državljana koji trajno žive i rade u inostranstvu bilo zahtijevano da ostano u inostranstvu dok traje kriza, a da su vraćeni isključivo ljudi sa privremenim boravkom (turistički ili drugi razlozi) i bez izuzetka sprovedeni u strogi karantin po povratku u zemlju. Većina lidera je pravdala sopstvene poteze time da granice država ne mogu biti zatvorene za državljane, ali kasnije će se ispostaviti da će upravo takav liberalni pristup dovesti do mnogo represivnijih mjera i većih ograničenja, čak i po iste te državljane kojima je dozvoljen povratak.

Na kraju, utisak je da su bezbjednosni sistemi svih zemalja Zapadnog Balkana uradili dobar posao prilikom zaštite spoljnih granica, tako što su u saradnji sa zdravstvenim sektorom sprovodili pojačane kontrole i uspjeli da time odlože pojavu virusa na nivou par sedmica. Preporuka za budućnost bi se mogla uputiti obavještajnom sektoru koji bi u međunarodnoj saradnji mogao da uspostavi bazu podataka o eventualnim kontaktima povratnika u zemlju sa zaraženim osoba u zemljama iz kojih dolaze.

bezbjednosni sistem
Pripadnici Vojske Srbije patroliraju na graničnom prelazu Batrovci sa Hrvatskom, 16. mart 2020. (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)

Ovo ne bi predstavljalo uvođenje mjera tajnog nadzora jer se u svim zemljama za zaražene radi epidemiološka procjena i pravi se spisak sa kim su kontaktirali. Ukoliko bi zemlje recipročno podijelile podatke o svojim građanima, obavještajni sektor bi imao veliku marginu mogućnosti da uputi ministarstvo unutrašnjih poslova i struku na osobe prema kojima treba sprovoditi pojačane mjere granične kontrole i zdravstvenog nadzora.

Naslovna fotografija: Ministarstvo odbrane Republike Srbije

Pročitajte više o koronavirusu.

PODELI
Prethodni članakKako je „holandska bolest“ razorila Venecuelu?
Sledeći članakTV serije koje morate pogledati u samoizolaciji
Luka Nikolić
Rođen je 8. novembra 1994. godine u Kotoru, Crna Gora. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, a studirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i Institutu za političke nauke u Opolama, Poljska. Član je Berlinskog filozofskog foruma i AEGEE Europe. Učestvovao je na brojnim konferencijama i seminarima, među kojima su najskoriji Balkanski seminar o bezbjednosnoj arhitekturi na Kranjskoj Gori, konferencija o migrantskoj krizi u Strazburu pod pokroviteljstvom Svjetske federacije liberalne omladine i NATO vojna vježba o kriznom menadžmentu u Podgorici. Objavio je poglavlje vezano za postmoderni duh terorizma u publikaciji za prestižnu izdavačku kuću Brill iz Leidena, Holandija. Polja interesovanja su mu međunarodni odnosi, bezbjednost i politička filozofija. Tečno govori engleski i italijanski jezik.