Treba obećati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku.
Branko Miljković
Svakog jutra kad se probudim
pod nebeskim svodom
za mene je Nova godina.
Antonio Gramši
Osmi mart – filozofska oda ženi
– A vaša majka u filozofskom smislu?, pročulo se salom.
Jedan od onih trenutaka kad sve kao po dogovoru utihne, kada se trenutak razloži i udvostruči samim sobom; ni vječnost se tada ne čini daleko. Ako ništa, tada ju se okrzne, dodirne, ako zanemarimo ne-moguću opasku da vječnost trenutka nije drugo do trenutak vječnosti.
Čvrste sijede vlasi pale su sa poslednje bore zasjavši na starom svijetlo-maslinastom čelu. U pozi Mislioca proveo je skroman minut vremena, često trepćući i uporno zauzdavajući podivljale misli. Pa ipak, u tome još jednom nije uspio…
***
Srećan osmi mart. I dok pišem ove riječi po šablonu, razmišljam što mi se može zamjeriti: fali možda jedno „svim ženama“, „ženama“, „Ženama“, „svim Ženama“… Ili svima uopšte? Kako čestitati integralno ženskom ili interno muškom paru? Nedostaje li to neki drugi znak interpunkcije, živahniji, berićetniji? Sve to u nedogled, sve to na granici horizonta, a i dalje, gubi smisao jer je horizont upravo to, (h)osteoporozni čuvar svega i ničega.
Moja čestitka stoga nije stvarna već Stvarna ako uzmemo u obzir prethodno iskazane sumnje– moja čestitka može biti psovka, ona je uvijek-već uvreda za nekoga. A kako izvinjenje mora biti ne-moguće, izvinjavati se nećemo. Razumjećete. I oprostiti. Morate. Zapravo, već jeste. I to stoga što je taj neko, elem, bitan, i to ne zato što je Taj Neko, nego zato što njino postojanje kao statističke greške ili kolateralne štete jeste ono što mari u apsolutistički-totalitarnom zatvaranju (fa)logocentrizma.
Moja filozofska mati, glasio je Deridin odgovor, može biti samo moja unuka, žena koja će reafirmisati dekonstrukciju. Pa, je li nužno reći da smo svi pomalo žena u diseminativnom smislu? I to, oprez, ne zato što žena prima ovu ili onu platu, zato što žena ima te i takve uslove na poslu ili zato što je žena… Žena kao Drugi spol uvijek-već je prva, dominantna. Žena je drugi koji je Drugi, Drugi u kojeg vjerujem, Pravda spram prava, dekonstrukcija, pharmakon, parergon.
Ipak, dužni smo još jednu primjedbu: ovo nije feministički diskurs. A da to ne bi bio, on to mora biti. Jer kad se Lus Irigaraj, ugošćujući navodno patrijarhalni diskurs Žaka Lakana o Falusu, pita zašto ne Vagina, kada se to isto pita jedan Erih From u odnosu na Sigmunda Frojda... Ono što gubimo iz vida jeste gostoprimstvo, starije od gosta i od ugošćenog. Gostoprimstvo koje ipak teško mogu zamisliti kao praarhe jer ga nema bez gosta i ugošćenog, ali ni ovih potonjih bez gostoprimstva.
I u tome je štos: nije Lus ta koja preuzima Lakana, Lakan je uvijek-već preuzeo Lus, kao što je Falus uvijek-već Vagina i obratno. Impleksnost ove misaone niti koja tu i tamo pruža ruku široko razapetih prstiju i hvata vazduh u blatu metafizike u kome se guši, implicirana kompleksnost ove misli ne želi stoga da se bori za ženu. Bila bi to borba za ničeovskog natčovjeka, za kantovski vječni mir, za hajdegerovsko Biće. Mi se borimo ne za razliku, već za raz-liku, r-azliku, razlik-u, r-a-z-liku… R-a-z-l-iko, oprosti. Mi se borimo za Ženu.
A ako stvari stoje tako, čestitka sa početka nemoguća je dok god žena ne čestita ženi, dok god žena ne čestita meni. Jer, prezirem osmi mart baš koliko i Gramši Novu godinu.
Srećan osmi mart.
Jer je u visini misli ponižena,
ja bih htio njeno zlo da mi je tuđe;
ali slabo tijelo, okaljano suđe,
krvav demon želje, opsjela je Žena.
Augustin Tin Ujević
