Prezime Rokfeler poznato je širom svijeta. Spomen na ovu porodicu odmah asocira na bogatstvo i luksuz, ali i na teorije zavjere, od kojih su neke opšteprihvaćene, a neke potpuno odbačene. Rokfeleri se dugo povezuju sa različitim istorijskim dešavanjima i njihovom ulogom u njima, istina za neka dešavanja sa punim pravom. Ova analiza nije još jedna teorija zavjere, premda se priča odnosi na Džona Dejvidsona Rokfelera, utemeljivača ove „dinastije“. 

Ovdje je riječ o tome kako je Džon, zahvaljujući prije svega nafti, stekao ogromno bogatstvo i kako je uopšte došao u poziciju da iza svakog dešavanja tražimo njegovo prezime. I sam je govorio da „katastrofu treba okrenuti u svoju korist“ i napraviti od nje priliku, a nafta je bila njegova prilika koju je on u potpunosti iskoristio.

Nafta se na neki način, uz primitivno oruđe, koristila još od antičkog doba, naročito na području Bliskog istoka. Koristila se za prekrivanje ulica, kao neka vrsta asfalta, ali i za popravljanje rupa na brodovima i sprečavanje prodora vode u iste. Tokom narednih vijekova počela se sve više koristiti i za ratne potrebe.

Međutim, nafta nije imala širu i veću upotrebu sve do sredine 19. vijeka. U SAD se u to vrijeme, zahvaljujući hemijskim pronalascima, nafta počinje koristiti za javnu rasvjetu i kućno osvjetljenje. Korišćenje ovog proizvoda počelo je da se širi iz Pensilvanije u druge savezne države. Do tada se za osvjetljenje koristio ulje od kitova, ali je zbog prevelike udaljenosti kao i istrebljenja, nabavka ovog ulja postajala sve teža. Zbog toga, nafta počinje da dobija sve više na značaju.

I u Evropi je slična situacija, jer su se zahvaljujući hemijskim procesima i preradom nafte dobijala ulja koja su se koristila za javnu rasvjetu. Tada je kolokvijalni naziv za naftu bio „crni mulj“ ili „kameno ulje“, jer je curila iz kamenih stijena na površini zemlje u nekim djelovima Pensilvanije i Bliskog istoka. Tako da se nafta faktički samo sakupljala na površini, a nisu se kopali ili bušili bunari, kao što će kasnije postati slučaj.

Revolucija se dešava u SAD, u saveznoj državi Pensilvaniji, 30. avgusta 1859, dvije godine prije građanskog rata. Tada je Edvin Drejk, poznat kao i pukovnik Drejk, izbušio bunar iz koga je pod velikim pritiskom na površinu izbila nafta. Angažovan od strane lokalnog bankara, koji je sa grupom prijatelja osnovao malu kompaniju za eksploataciju nafte, Rock Oil Company, pukovnik Drejk je u brdima u blizini mjesta Tajtusvil krenuo sa bušenjem na proljeće te godine. Napredovao je veoma sporo, ali krajem avgusta, kada je došao na dubinu od oko 30 metara, iz zemlje je pod velikim pritiskom izbio ogromni mlaz „crnog mulja“. Ovaj bunar promijeniće svjetsku istoriju i najaviti eru nafte i njenih derivata, koji će za manje od jednog vijeka postati glavni svjetski energent.

Prva naftna bušotina Edvina Drejka u Tajtusvilu (Foto: Getty Images)
Prva naftna bušotina Edvina Drejka u Tajtusvilu (Foto: Getty Images)

Godina 1861, osim početka građanskog rata, ostala je upamćena i po tome što je te godine Džon Dejvidson Rokfeler izgradio malu naftnu kompaniju, koja će postati kamen temeljac za nastanak naftne kompanije Standard Oil. Iste godine otvorena je prva rafinerija u SAD i prvi tovar buradi sa naftom isplovio je te godine iz Filadelfije za London. Četiri godine kasnije otvoren je prvi naftovod dužine pet milja i sa dnevnim kapacitetom od oko 800 barela. Ovi prvi radovi bili su klica i početak nastanka naftne industrije, ali i početak groznice za „crnim zlatom“.

U SAD je rođena naftna industrija, kao i pravni koncepti, tehnike i prve metode za eksploataciju i preradu nafte. Ogroman broj ljudi zahvatila je groznica za „crnim zlatom“, a broj novih bunara (bušotina) konstantno je rastao. Ovo je dovelo do stvaranja ogromnog broja malih naftnih kompanija, od kojih su neke postale veoma moćne, a neke su bile i neuspješne. Nafta je postala veoma moćno sredstvo od koga može prilično lako da se obogati, ali i osiromaši. U drugoj polovini 19. vijeka samo su SAD i Rusija zvanično imali poznate izvore nafte, da bi im se pred kraj vijeka pridružila i tadašnja kolonija Holandska Indija (današnja Indonezija). Evropske, ali i svjetske sile, poput Velike Britanije i Francuske, tada nisu imale poznate izvore nafte, kako na njihovim teritorijama, tako ni na teritorijama njihovih kolonija.

Prosiječna cijena nafte 1860-ih bila je oko 1,5 dolara za jedan barel (159 litara), dok je naredne decenije prosjek bio oko 2,5 dolara za barel. Međutim, ove prosječne vrijednosti kriju dramatične fluktuacije cijene nafte koje su se dešavale iz godine u godinu, kada su cijene nekada varirale od 50 centi do pet dolara za barel. Od početka novog vijeka nafta više neće biti samo proizvod koji će se koristiti za osvjetljenje, već i za desetine drugih proizvoda, koji će naći svakodnevnu upotrebu. Pronalazak motora sa unutrašnjim sagorijevanjem omogućio je da nafta postane glavna pokretačka snaga svakog prevoznog sredstva u saobraćaju.

Tokom druge polovine 19. vijeka, novoosnovane male naftne kompanije u SAD bile su dugo vremena jedini svjetski proizvođači nafte. Između velikog broja naftaša izdvojio se jedan čovjek pod imenom Džon D. Rokfeler, za koga s pravom možemo reći da je jedan od očeva osnivača naftne industrije. Godine 1870. Džon je zajedno sa svojim bratom Vilijamom Rokfelerom,  industrijalcem Henrijem Flaglerom i hemičarom Samjuelom Endruzom zvanično osnovao naftnu kompaniju Standard Oil sa sjedištem u saveznoj državi Ohajo. Odmah u ranim godinama, Džon D. Rokfeler se istakao kao glavni čovjek kompanije, a usput je imao i najviše početnih akcija.

Uslijed ogromnog broja malih naftnih kompanija konkurencija mu je postajala sve veća. Kako je vrijeme prolazilo, Rokfeler je sve više uviđao važnost nafte, ali i mogućnosti koje mu ona nudi na tržištu, pa mu je zbog toga konkurencija počela predstavljati veliki problem.

Standard Oil Trust
Američki industrijalac Džon D. Rokfeler (Foto: Encyclopædia Britannica, Inc.)

Kompanija Standard Oil of Ohio usvojila je strategiju i taktiku svog odnosa prema konkurentima. Osnovni cilj je bio da se što više naftnih kompanija stavi pod njihovu kontrolu, a one koje ne pristaju – da se sabotiraju na tržištu. Pored toga, korišćene su taktike snižavanja cijene i špijunaže. Gušenje konkurencije počelo je upravo u Klivlendu u Ohaju, jednom od vodećih proizvođačkih centara tog vremena. Skoro trećina ukupne američke naftne proizvodnje nalazila se u ovom gradu. Između februara i marta 1872. godine, Rokfeler je uspio da kupi 22 od 26 naftnih kompanija koje su postojale u tom gradu. Ovaj događaj ostao je u istoriji poznat kao i „Klivlendski masakr“.

Naredne godine, koristeći finansijsku paniku, Standard Oil uspio je da proširi svoje poslovanje na sjeveroistok, tačnije na savezne države Pensilvaniju i Njujork. Za te države osnovane su nove naftne kompanije pod Rokfelerovim pokroviteljstvom. Za kratko vrijeme, Rokfeler je uspio da kupi ili na svoju stranu privuče veliki broj naftnih kompanija, čime je pokušao da stvori monopol nad proizvodnjom američke nafte.

Do 1880-ih, Standard Oil je skoro ispunio svoj monopolistički plan. Kompanija je kontrolisala preko 90 odsto eksploatacije i prerade nafte i naftovoda, i posjedovala je najveću tankersku flotu tog vremena, a sve ovo u vrijeme kada su SAD proizvodile preko 80 odsto ukupne svjetske proizvodnje i eksploatacije nafte. Rokfeler je sa svojom kompanijom prvi uspio da kontorliše čitav naftni industrijski sistem – od eksploatacije, prerade, transporta, pa do konačne prodaje potrošačima na naftnim stanicama. Godine 1882. zvanično je uspostavljen Standard Oil Trust, koji je za širu javnost bio tajna, a zakonodavstvo nije poznavalo tu instancu skoro narednih deceniju. Tri godine kasnije, glavno sjedište kompanije je iz Klivlenda premješteno na Brodvej u Njujorku – novom finansijskom centru.

Termin trust u ekonomiji je poznat kao oblik monopolističkog udruživanja na tržištu, u kojem udružene kompanije samo formalno zadržavaju svoju samostalnost, a faktički su stvrano pod naldežnošću jednistvene uprave. Po tome se razlikuju od ostalih oblika udruživanja na tržištu, poput kartela. Trustovi mogu biti horizontalni, ako se udružuju kompanije različite djelatnosti, i vertikalni, ako se udružuju kompanije vezane proizvodnim procesom, od eksploatacije do finalnog proizvoda.

Kompanije iz grupe Standard Oil prenijele su svoje akcije u jedan jedinstveni trust koji je kontrolisao sve kompanije. Akcionari su za zamjenu dobili nove sertifikate koji su im omogućavali određeni udio u zajedničkoj zaradi. Novoosnovani trust krenuo je u vertikalnu integraciju proširujući već postojeće kapacitete, od eksploatacije, prerade pa do transporta i prodaje. Ovaj model omogućio je da Standard Oil Trust funkcioniše kao veoma disciplinovan monopol. Trust je ubirao ogromne profite, kako zbog kontrole u cijenama tako i zbog proširenja poslovanja. Zahvaljujući ogromnim profitima, trust je bio u mogućnosti da proširi svoje poslovanje i na druge kontinente, poput Evrope i Azije, gdje su nicale nove kompanije pod pokroviteljstvom Standard Oil-a.

Malobrojni Rokfelerovi konkurenti su, kako bi opstali na tržištu i izvukli se iz čeljusti nadolazeće Standard-ove mašinerije, odlučili da isfinansiraju i naprave prvi naftovod od preko 100 milja. U to vrijeme, ovaj projekat je smatran preambicioznim, ali naftovod je uspješno završen 1879. godine i dobio je ime Tidewater.

Tabla koja označava mesto gde je bila izgrađena prva stanica naftovoda Tidewater, Korivil, Pensilvanija (Foto: Wikimedia/Mwintermantel67)
Tabla koja označava mesto gde je bila izgrađena prva stanica naftovoda Tidewater, Korivil, Pensilvanija (Foto: Wikimedia/Mwintermantel67)

Uspjeh Standard Oil Trusta u stvaranju monopolističkog položaja i kontrolisanju proizvodnje nafte doveo je do stvaranja na desetine drugih trustova iz razičitih industrija, poput industrija uglja, čelika, šećera, duvana. Njihovim jačanjem došlo je i do sve većeg jačanja antitrustovskog zakonodavstva, a među najpoznatima je Šermanov akt iz 1890. godine.

Međutim, problem sa antitrustovskim zakonodavstvom je bio taj što svaka savezna država nije prihvatala nove zakone čime nisu omogućile nestanak trustova. Neke države su jednostavno dozvolile nove oblike udruživanja u holding kompanije, kod kojih vodeća kompanija raspolaže dovoljnim brojem akcija ostalih kompanija, što joj omogućava nesmetanu kontrolu nad cijelim poslovanjem. Pošto je država Ohajo usvojila nove antitrustovske zakone, kompanija Standard Oil je jednostavno napustila tu državu, a ogranak kompanije koji se tamo nalazio je zatvoren, dok se cijelo poslovanje skoncentrisalo u saveznoj državi Nju Džersi, gdje je zakonodavstvo bilo mnogo blaže. Ta država dozvoljavala je kompanijama da drže akcije drugih kompanija koje se nalaze u ostalim saveznim državama.

Tako je u toj državi legalno osnovana nova holding kompanija Standard Oil of New Jersey, koja je kontrolisala i imala akcije u preko 30 drugih kompanija. Godine 1901. ova kompanija kontrolisala je oko 91 odsto proizvodnje i oko 85 odsto prodaje američke nafte. Tokom narednih godina, ovaj procenat je značajno opadao zbog otkrića nafte u ostalim saveznim državama, poput Teksasa i Oklahome, što je dovelo do stvaranja novih naftnih kompanija od kojih će neke postati jedne od najvećih, poput kompanija Gulf ili Texaco.

Sa dolaskom na vlast predsednika Teodora Ruzvelta, 1901. godine, situacija se značajno izmjenila. Ruzvelt je bio jedan od vodećih zagovornika antitrustova i postao je jedan od vodećih protivnika Standard Oil Trusta, pod plaštom holding kompanije. Ovo je dovelo do toga da 1909. godine američko Ministarstvo pravde zvanično tuži kompaniju Standard Oil prema saveznom antimonopolskom zakonu, ali i Šermanovom antitrustovskom aktu, zbog održavanja monopola i ograničavanja trgovine. Nakon godina istraga, afera i napada, dana 15. maja 1911. godine, Vrhovni sud potvrdio je presudu nižeg suda i proglasio Standard Oil Trust krivim zbog održavanja monopola na tržištu.

Iako Šermanov akt zabranjuje ograničavanje trgovine, branioci kompanije su tvrdili da nisu ograničavali trgovinu nego su jednostavno bili superiorni konkurenti, ali sud je odlučio drugačije. Presudom je naloženo da se trust razdvoji na 34 kompanije koje moraju imati različite upravne odbore. Dvije najveće novonastale kompanije biće Standard Oil of New Jersey, koja će postati Exxon i Standard Oil of New York, koja će postati Mobil. Iako se Džon D. Rokfeler odavno povukao iz upravnog odbora, on je ovom presudom profitirao. Zvanično je imao četvrtinu svih akcija novonastalih kompanija, a kako se poslovanje ovih kompanija u narednim godinama proširilo, a profit udvostručio, Rokfeler je zvanično postao najbogatiji čovjek na svijetu.

Poput mistične ptice Feniks, koja se digla iz pepela, Standard Oil i Rokfeler uspjeli su da se uzdignu i opstanu zajedno sa novim kompanijama, poput već spomenutih Exxon-a i Mobil-a, ali i Chevron-a (Standard Oil of California), kao i Amoco-a (Standard Oil of Inidana). Raspad Standard Oil Trusta zapravo je samo pokrenuo i uzdigao Rokfelerovo lično bogatsvo. Ove kompanije, nastale iz razbijanja trusta, dominiraće svjetskim naftnim tokovima sve do današnjih dana, a profiti koje će ostvarivati biće veći nego budžeti velikog broja država na svijetu. Kompanije Chevron i Esso (nastala fuzionisanjem kompanija Exxon i Mobil), posluju i danas.

Nekadašnje sedište kompanije Standard Oil Trust na donjem Menhetnu, Njujork (Foto: Library of Congress, Washington, D.C.)
Nekadašnje sedište kompanije Standard Oil Trust na donjem Menhetnu, Njujork (Foto: Library of Congress, Washington, D.C.)

Za manje od dvije decenije, neke od kompanija nastale razbijanjem trusta oformiće svjetski naftni kartel „Sedam sestara“ i na taj način svoju dominaciju proširiti na cjelokupno svjetsko naftno tržište. Od razbijanja Standard Oil Trusta još nekoliko kompanija, poput Microsofta ili General Motorsa našlo se pod antitrustovskim istragama, jer su same po sebi bile prevelike za koknurenciju, ali su ostale zajedno i nisu razbijene. Samo je kompanija AT&T morala da se odrekne jednog dijela poslovanja, tokom 1980-ih, tako da je ona jedina koja je podijeljena na dijelove poput Standard Oil Trusta.

Autor: Jovo Ilić, master politikolog za ekološku politiku

Naslovna fotografija: General Photographic Agency/Stringer/Getty Images

Osmi deo feljtona o nafti pročitajte ovde.


Warning: A non-numeric value encountered in /home/cmjprsce/public_html/wp-content/themes/Newspaper/includes/wp_booster/td_block.php on line 353