Jedna od definicija političke ideologije koju nudi Karl Manhajm je: ideologija je društveno uslovljeno mišljenje. Ova definicija u svojoj srži zvuči deterministički, kao da posredno nameće aberantan stav da ljudi nemaju izbora, da zbog postojanja društva kao kolektivnog entiteta moraju slijediti određenu ideologiju.
Međutim, ako fokus prebacimo na pojedinca, ugaoni kamen društvenog sistema, uočićemo da svako ima potrebu i želi (latentno ili manifestno) biti pripadnikom grupe koja se služi određenom ideologijom. U prethodnom stavu, Altiserova karakterizacija čovjeka kao ideološke životinje poprima svoje puno značenje. Ukoliko bi željeli da idemo u krajnje radikalan stav, smjeli bi parafrazirati Aristotela na fatalističko-apostatičan način i reći kako izvan ideologije može da živi samo divljak ili bog.
Razlozi zbog kojih ljudi žele svoju svijest ideologiziranu mogu se tražiti u volji da se mijenja svijet u kome živimo, ali i u strahu od društvene marginalizovanosti. Kako bilo, tabula rasa ljudskog razuma nečim mora biti ispisana, a grafitna olovka ideologije se u prvi mah čini bezopasnom. Upravo zbog toga su razne političke ideologije paradirale kroz istoriju samoproklamujući sebe za savršene oblike društvenog djelovanja. Čim se pomene riječ ,,savršeno“ moramo biti svjesni da je autoritarizam iza ćoška. Tako su i ideologije dogurale do stadijuma u kome nema duha tolerancije, već samo bespogovorno, dogmatsko prihvatanje ideoloških postulata. Može ideologija biti slobodarska, ali u trenutku kada od slobode napravimo aksiom o kome rasprave nema, mi bespovratno gubimo ono što sloboda u srži jeste.
Na kraju malog teorijskog uvoda poslužio bih se Marksovim stavom da je idelogija oruđe u službi vladajuće klase. Istorija politike nemilosrdno nas uči o ispravnosti takvog razmišljanja. Dijapazon lidera i grupa koji su kroz ideologiju maskirali sopstvene iskrivljene ciljeve, ambicije i frustracije zaista je ogroman. U nadi da će zemlje, o kojima će u nastavku biti riječi, uspjeti da izbjegnu pogubnost pogrešno shvaćenog pojma ideologije, prešao bih na pokazivanje ideološke polarizacije partija i lidera koji su u zadnjih dva mjeseca preuzeli vlast u svojim zemljama.
Kanada na talasu liberalizma
Prvi put u istoriji Kanade jedan kandidat je pokušao da osvoji četvrti premijerski mandat. Narodu je očigledno bilo dosta devet godina politike konzervativca Stivena Harpera, te ovome nije pošlo za rukom da produži svoju dominaciju izvršnom granom vlasti. Umjesto njemu, narod je povjerenje na izborima ukazao Džastinu Trudou iz Liberalne partije.
Njegova je stranka na izborima dobila nešto manje od 70 miliona glasova, procentualno 39,47 odsto, a taj procenat garantuje većinu u donjem domu parlamenta i formiranje jednopartijskog kabineta vlade. Zbog kanadskog izbornog sistema (first past the post) Konzervativna partija Harpera je sa procentom glasova od 31,89 odsto osvojila upola manje mjesta u donjem domu parlamenta od liberala. Međutim, izborni sistem je politički fakat na koji činom izlaska na izbore sve partije pristaju, tako da se većinski izborni sistem ne smije kriviti za loše izborne rezultate.
Glavno pitanje koje se mora postaviti je kakve će posljedice odabir Trudoa ostaviti na kanadsku unutrašnju politiku, ali i na njeno pozicioniranje u međunarodnim odnosima. Na unutrašnjem planu, Trudo je obećao da će smanjiti budžetski deficit i na taj način obezbijediti u narednih deset godina oko 60 milijardi kanadskih dolara koje će biti uložene u infrastrukturne projekte.
Pretpostavlja se da će Trudo delokalizovati moć iz vladinog kabineta, a kao jedna od prvih akcija ,,kolegijalne“ vlade navodi se stimulacija srednje klase kroz smanjivanje poreza na prihod. Trudo, čiji je otac takođe bio višestruki premijer Kanade, pokrenuće inicijativu za legalizaciju marihuane i pokušaće da promijeni izborni sistem (tj. da ga zamijeni sa više proporcionalnim).
Glavnina pažnje svjetske javnosti usmjerena je prema spoljnopolitičkoj agendi novog premijera. On je najavio da će do kraja tekuće godine primiti dvadeset i pet hiljada izbjeglica iz Sirije. Ovakav potez može ostaviti dalekosežne posljedice po kretanje izbjeglica i potencijalno skretanje njihove rute koje bi omogućilo rasterećenje Evrope. Iako ne bismo smjeli da se bavimo predviđanjima, vrlo je vjerovatno da je brojka od dvadeset i pet hiljada izbjeglica samo početak liberalnije imigrantske politike koja će biti kurs nove kanadske vlade.
Osim rečenoga, najavljeno je povlačenje šest bombardera iz koalicije koju predvodi SAD u borbi protiv tzv. Islamske države. Američki establišment sigurno neće biti oduševljen ovakvim odlukama kanadske vlade, ali je ipak Barak Obama u pozivu Džastinu Trudou izrazio zadovoljstvo činjenicom da će kanadski vojni oficiri za obuku, ostati na svojim pozicijama u koaliciji.
Sve u svemu, očigledan liberalni kurs kanadske vlade može biti pozitivna šok terapija za tu zemlju. Relativno umjerena politika individualizma na međunarodnoj sceni sigurno će biti omekšana skorim objelodanjivanjem TPP-a (Trans-Pacifičkog partnerstva), sa čijim sadržajem Trudo nije zadovoljan u potpunosti, ali liberal ne može odbiti da potpiše voluminiozan dokument u borbi za slobodno tržište. Pred Kanadom su mnogi izazovi i mnoge zamke, vrijeme će pokazati u kojoj je mjeri Liberalna stranka spremna da ih savlada.
Argentina na talasu liberalizma
Cizelirana izborna kampanja peronističkog Fronta za pobjedu koji već dugo predvodi Argentinu, prošarana narandžastom bojom i poklonima, ovoga puta nije donijela očekivane rezultate. Daniel Scioli, kandidat Fronta, osvojio je svega 36,9 posto u prvom krugu predsjedničkih izbora, iako se očekivalo da bi čak mogao imati apsolutnu većinu. Suprotno Scioliu stoje dva antiperonistička kandidata Maurisio Makri, lider stranke Cambiemos koji je osvojio 34,3 posto i Serhio Masa, bivši peronista koji je promijenio ideološki kurs i uzeo 21,3 posto glasova. Ukoliko ne dođe do političkog proksenetizma, izvjesno je da će Masa podleći ideološkim feromonima i u drugom krugu izbora podržati Makrija i time doprinijeti padu peronističke vlasti. Biće to prvi put u modernoj istoriji Argentine da jedan predsjednik nije ni peronista ni radikal. Svakako, veliki zaokret u lijevo, ako bi se poslužili diskutabilnom osom kojom se mjere ideologije.
Argentina je u veoma lošem ekonomskom položaju sa inflacijom 25 posto, narastajućim ,,balonom od sapunice” i investitorima koji ne žele da učestvuju u restrukturiranju javnog duga. Ta i takva situacija zaostavština je vođstva peronistkinje Kristine Kiršner, konkretno njenog intervencionizma i populističkih političkih poteza kojima je drastično povećavala plate i penzije, dok se nemilosrdno zaduživala kod međunarodnih kreditnih institucija (toliko dobro poznata strategija iz bivše SFRJ). Maurisio Makri je u svom reformskom programu nagovijestio da neće previše dirati u programe blagostanja prethodne vlasti, već će ojačati institucionalnu bazu koja je bila partitokratizovana za vrijeme prethodnog režima.
Makri je klasičan primjer liberala u ekonomiji koji vrlo pragmatično sagleda situaciju. U kampanji za razliku od ostalih nije obećavao ,,brda i doline” i možda je time kupio glasače. Veoma realno je saopštio da će argentinski peso morati da devalvira, da će se uvoz i izvoz morati strogo balansirati i da će povećanje direktnih stranih investicija biti jedna od rijetkih slamki spasa za posrnulu ekonomiju. Suprotno tome, Makri je najavio da neće stopirati nacionalizaciju penzionih fondova i naftnog giganta YPF. Takav potez ne može se nazvati liberalnim, ali ide u prilog nekoj vrsti ,,ekonomije dugog repa” kojoj se Argentina okreće.
Glavna stavka novog liberalnog kursa kada je riječ o spoljnoj politici je okretanja bliskijim vezama sa Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, strategija za ojačanje pesa je kupovina američkih dolara. Kroz prisniju ekonomsku saradnju, nužno će doći i do poboljšanja političkih odnosa koji nijesu bili najsrećniji u posljednjem periodu. Zajednički interes obije zemlje su investicije, relaksiranija kontrola trgovine i otplata javnog duga. Ukoliko bi SAD odigrale mecenarsku ulogu po pitanju Argentine, mogle bi da dobiju snažno uporište u Latinskoj Americi koja je oduvijek inklinirala političkoj nestabilnosti.
Interesantno je uporediti kako se u Kanadi liberalni kabinet udaljava od SAD-a, dok se u Argentini liberalni predsjednik namjerava približiti SAD-u. Kako je i Argentina potpisnik TPP-a, to će saradnja dvije zemlje dobiti i institucionalno utemeljenje. Ako bi Latinska Amerika krenula kursem Argenitine mogli bi imati veoma interesantne geopolitičke tektonske poremećaje u kojima bi se dva američka kontinenta povukla u neku vrstu autarhije. Tada bi trenutna ravnoteža snaga u kojoj apstaktni tas na vagi čine ,,azijski tigrovi” dobila potpuno novo značenje.
Gvatemala na talasu konzervativizma
Primjer Italije uči nas o mogućnosti da zabavljači i komedijaši postanu ličnosti sa impozantnim političkim uticajem. Na Gvatemali nije Beppe nego Jimmy, ali je matrica slična ili gotovo ista. Džimi Morales je dvadeset godina radio kao voditelj zabavne emisije na televiziji i na ovogodišnjim predsjedničkim izborima je imao sjajan slogan: ,,Dvadeset godina sam vas nasmijavao tako da neću dozvoliti da u budućnosti plačete”. Narod je očigledno željan i plakanja i smijeha pa su odlučili da u idućim godinama plaču od smijeha time što su Moralesu dali gotovo sedamdeset procenata glasova, čineći ostale kandidate političkim marginalcima.
Džimi Morales je kandidat Nacionalnog fronta, partije koju je osnovala vojska i koja baštini izrazito desničarske stavove. Između ostalog, Nacionalni front su osnovali ljudi sa diskutabilnom prošlošću koja se vezuje za građanski rat u Gvatemali koji je trajao do 1996. godine i u kojem su se događali stravični masakri od strane vojske, kasnije proglašeni genocidom. Mnogi su tokom kampanje zamjerali što će vojni činovnici posredno uzeti učešće u izbornoj trci, ali takve kritike nijesu naišle na plodno tle u javnosti koja je bila previše zauzeta razmišljanjem o carinskoj aferi zbog koje je uhapšen prijethodni predsjednik.
Glavni problemi sa kojima će se suočiti Morales su očajno stanje u ekonomiji, veliki procenat neuhranjenosti stanovništva, ali i nedostatak političke podrške jer u nacionalnom parlamentu njegova partija ima svega jedanaest mandata od preko sto pedeset mjesta. Takođe, veliki izazov će biti saniranje posljedica carinske afere na osnovu koje je više pojedinaca pribavilo sebi protivpravnu korist u iznosu od deset posto godišnjeg državnog budžeta Gvatemale. Morales je tokom kampanje stalno ponavljao kako nije korumpiran, što je razumljivo eo ipso s obzirom da se ranije nije ni bavio politikom. Vrijeme će pokazati da li će nekorumpiran i ostati.
Na međunarodnom planu izbor Moralesa mogao bi da dovede do velikih tenzija. Naime, njegova desničarska stranka čvrstog je uvjerenja da je Belize sastavni dio teritorije Gvatemale i već je najavljeno ponovo zaoštravanje odnosa. Iako će vrlo teško dobiti političku podršku za obnavljanje sukoba sa Belizeom, raspoloženje javnosti ide u prilog Moralesu jer je preovladavajuće mišljenje da je Belize oteta teritorija. Morales je najavio spor pred međunarodnim sudskim institucijama, ali nas istorijski kontinuitet teritorijalnih sporova uči da se oni vrlo rijetko pred sudom završavaju.
Eventualni sukob u Gvatemali mogao bi poprimiti ozbiljne razmjere i time izazvati talas emigracije u Meksiko ili Honduras što sigurno neće biti pozdravljeno od strane SAD koje jasno nemaju strateški interes od takvih demografskih trendova. Gvatemala ima odličnu geostratešku poziciju jer izlazi i na Pacifik i na Karipsko more, ali bi sa nekom vrstom aneksije Belizea (ili povratkom teritorije, zavisno od dioptrije kroz koju posmatramo) značajno proširila svoj izlazak na Karipsko more i na taj način povećala svoju trgovačku konkurentnost Meksiku.
Kako bilo, situacija u Gvatemali biće veoma interesantna za praćenje, ali samo sa bezbjedne udaljenosti.
