U svom petom feljtonu o nafti Jovo Ilić donosi priču o tome kako je Venecuela otkrila naftu i postala uspešna petrodržava, ali i kako je, naposletku, „holandska bolest“ dovela ovu, nekada prosperitetnu, južnoameričku zemlju na ivicu propasti i siromaštva.
Danas, u vreme svijetske pandemije izazvane koronavirusom, svaka nam bolest djeluje zastrašujuće i u nama izaziva paniku. Međutim, ovog puta nije riječ o virusu koju je opasan po ljudske živote. „Holandska bolest“ nije vrsta virusa koja će dovesti do svijetske pandemije, ali je to veoma opasan virus po privrede država.
Pojam „holandska bolest“ (Dutch disease) lansirao je 1977. godine londonski časopis Ekonomist. Naziv je skovan kako bi objasnio negativnu vezu između pronalaska nafte i gasa u Sjevernom moru, tokom 60-ih godina, i pada industrijske proizvodnje i uslužnog sektora u Holandiji. U suštini, pojam označava pojavu kada zbog jedne privredne ili industrijske grane zapostavimo sve ostale, pa privreda ne doživi diverzifikaciju već se oslanja samo na jednu granu. Čak i mnogo prije holandskog slučaja, kroz istoriju smo imali primjere zemalja koje su zbog velikog bogatstva prirodnim resursima kasnile u razvoju industrijskog i uslužnog sektora, izloženih privatnim interesima koje je pratio visok nivo korupcije.
Jedan od školskih primjera zemlje koju je zahvatila „holandska bolest“ u novije vrijeme je Venecuela. U ovom slučaju, klasičan primjer petrodržave. U poslednjih nekoliko decenija skoro cijelokupna privreda države bila je oslonjena na naftnu proizvodnju, a ostale privredne grane su bile zapostavljene. Zbog toga je svaka naftna kriza pogađala venecuelansku privredu u potpunosti, a kriza se dalje prenosila na cijelu državu.
Iako su prvi moreplovci Venecuelu nazvali zemljom milosti, kasnije se ispostavilo da je bila sve osim zemlja milosti. Mada je imala dobre osnove da to postane. Skoro cijelokupna istorija Venecuele, od proglašenja njene nezavisnosti, početkom 19. vijeka, obilježena je stalnim krizama, političkim prevratima, građanskim ratovima, diktaturama i vojnim pučevima. Međutim, prekretnica u istoriji Venecuele, desila se početkom 20. vijeka kada su otkrivene velike naftne rezerve.
Da je Venecuela bogata naftom potvrdili su inženjeri kompanije Royal Dutch Shell, koji su pronašli naftu 1914. godine, tako da je ta kompanija dobila i prvu koncesiju u Venecueli. Na ušću rijeke Orinoko, kao i na jezeru Makaraibo, 1919. godine otkrivene su ogromne naftne rezerve, a eksploatacija nafte iz tih polja počela je narednih godina. Zahvaljujući legislativi, do 1920. godine broj kompanija porastao je na preko deset, uključujući Exxon, Mobil, Amoco, Gulf. Efekat je bio dramatičan: od 19.000 barela dnevno koliko je Venecula proizvodila 1919. godine do 500.000 barela 1929. godine. Već 1939. godine dnevna proizvodnja bila je preko 700.000 barela, što je svrstalo Venecuelu na treće mjesto svijetskih proizvođača nafte.
Međutim, Venecuela je tih prvih decenija 20. vijeka jedinstvena država, prije svega zbog diktatora Huana Visentea Gomeza koji se ponašao tako kao je da država njegovo privatno vlasništvo. Prve decenije 20. vijeka obilježene su diktaturom, borbama za vlast i nestabilnošću. Politički i društveni život bio je na veoma niskom nivou, ali diktator Gomez ostao je upamćen po tome, što je za vrijeme njegove vladavine i zahvaljujući njegovom ličnom zalaganju, u Venecueli pronađena nafta.
Huan Visente Gomez otišao je sa vlasti 1935. godine i tada je počeo period političke tranzicije države koji će trajati do sredine 40-ih. Od tada će proizvodnja nafte rapidno rasti što će omogućiti Venecueli da tokom narednih decenija ostane jedan od najvećih proizvođača nafte na svijetu. Nakon nacionalizacije nafte u Meksiku venecuelanski nacionalisti počeli su zagovarati pravedniju raspodjelu ogromnog profita koji su sticale strane kompanije u Venecueli. Tada su se izdvojila dva čovjeka koja će ostati poznata u svijetskoj istoriji – Romulo Betankur koji je postao predsednik države 1945. godine i Huan Perez Alfonso, koji je postao ministar za naftu za vrijeme drugog mandata Betankura i jedan od glavnih osnivača OPEC-a.
Naime, do 1945. godine Venecuelom su vladali Gomezovi generali, Kontreras i Angrita. Nakon vojnog puča te godine, na vlast je došla možda jedina pozitivna figura u istoriji Venecuele u 20. vijeku Romulo Betankur. Prvi njegov mandat trajao je samo tri godine do 1948. i novog vojnog puča, nakon koga je zemljom zavladao Perez Himenez. Diktatura Himeneza bila je veoma okrutna, uspostavio je autoritarni režim i zabranio rad svim političkim strankama. Diktatura Himeneza potrajaće sve do kraja 50-ih, kada će se na vlast ponovo vratiti Romulo Betankur.
Iako je u prvom mandatu vladao samo tri godine, Betankur je uspio da provede reforme i donese demokratski ustav, ali što je najvažnije uspio je da postigne dogovor sa stranim naftnim kompanijama koje su imale koncesije u Venecueli. Dogovor je postignut 1948. godine kada je dogovorena raspodjela profita u odnosu 50:50. Taj dogovor predstavljaće prekretnicu u svijetskoj istoriji, jer će se i sve druge koncesije na svijetu početi dijeliti po ovoj formuli. Dogovor je omogućio Venecueli da već početkom 60-ih uđe u klub deset zemalja sa najvećim BDP-om po glavi stanovnika. Tih godina, Venecuela je bila drugi proizvođač nafte na svijetu, a prvi svijetski izvoznik nafte.
Najveća venecuelanska nalazišta u ovom periodu bila su na jezeru Marakaibo, u sjeverozapadnom dijelu zemlje i oko ušća rijeke Orinoko. Najveće nalazište venecuelanske nafte i do današnjih dana ostalo je ono na jezeru Marakaibo, gdje je i sjedište državne naftne kompanije. Veliki problem venecuelanske nafte predstavlja činjenica da je ona bogata sumporom, tzv. teška nafta. Ta vrsta nafte je morala da se prerađuje u sofisticiranim rafinerijama, kojih na svijetu nije bilo puno. Venecuela ni do danas nema takve rafinerije koje bi mogle efikasno preraditi svu tu naftu, pa je ona skoro decenijama išla na preradu u rafinerije u Hjustonu i Port Arturu u SAD.
Od drugog dolaska Betankura na vlast, pa sve do kraja sedamdesetih, Venecuela je proživila najbolji period u svojoj istoriji. Venecuela je tokom godina drugog Betankurovog mandata i prvog mandata Karlosa Andresa Pereza, tokom sedamdesetih, bila među deset najbogatijih zemalja na svijetu, gledano po BDP-u po glavi stanovnika. Mnogi ljudi iz zapadne Evrope tih godina dolazili su u Venecuelu koja je ekonomski rasla svake godine i bila jedna od najmodernijih zemalja tog vremena. Zahvaljujući visokoj cijeni nafte, južnoameričku državu su prozvali „Saudijska Venecuela“, a Karakas je apostrofiran kao „Pariz Latinske Amerike“. Tokom prvog mandata Pereza, od 1974. do 1979. godine, Venecuela je proživljavala svoje najbolje godine, a upravo tih godina je cijena nafte nevjerovatno porasla zbog dva naftna šoka.
Upravo zbog porasta cijene nafte, Perez će se odlučiti da nacionalizuje naftnu industriju Venecuele, po prvi put u istoriji. Cilj je bio da država ostvari još veće prihode od prodaje nafte, ali to se nije pokazalo kao dobro rešenje. Godine 1976. parlament je izglasao nacionalizaciju naftne industrije, a stvorena je nova državna naftna kompanija PDVSA, koja je odmah postala jedna od najvećih na svijetu. Perez, za čijeg je prvog mandata Venecuela nezadrživo išla naprijed, otišao je sa vlasti 1979. godine, a njegov odlazak se poklopio sa još jednim naftnim šokom, tako da je ostavio državnu kompaniju na veoma stabilnim nogama.
Međutim, kako je cijena nafte sredinom 80-ih počela da opada, Venecuela i njena naftna kompanija našle su se u problemu. Skoro sva venecuelenska privreda bila je bazirana na naftnoj industriji i nije bila diverzifikovana, pa se tako u Venecueli kriza iz naftne industrije odrazila na cijelokupnu privredu države. Bio je to prvi talas „holandske bolesti“ u toj državi. Od kada je u Venecueli otkrivena nafta ona je postala petrodržava, jer je počela da živi isključivo od prodaje nafte. Na primer, poljoprivredna proizvodnja, za koju Venecuela ima veoma dobre uslove, bila je veoma mala; skoro 80 odsto svojih potreba za poljoprivrednim proizvodima država je zadovoljavala iz uvoza. Naftna kompanija zbog pada cijene više nije imala toliko sredstava da ulaže u nova istraživanja, ali ni u modernizaciju postojećih naftnih izvora. Zbog toga je Venecuela morala ponovo da dozvoli ulazak stranih naftnih kompanija u naftnu industriju, pa je većinski dio kompanije PDVSA privatizovan.
Kao spasilac otadžbine, krajem 80-ih na vlast se ponovo vraća Karlos Perez. Kada je ponovo došao na vlast u svom drugom mandatu Venecuela je već bila kolapsu, jer je pad cijene nafte sredinom 80-ih ostavio nesagledive posledice po Venecuelu. Drugi Perezov mandat obilježen je masovnim protestima protiv njegovih ekonomskih reformi. Bolne reforme dovele su po povećanja nezaposlenosti i smanjenja prihoda stanovništva, što je prouzrokovalo to da veliki broj građana živi na rubu siromaštva. Tada se kao jedan od vođa protesta pojavljuje Ugo Čavez.
U februaru 1992. grupa oficira predvođenih potpukovnikom Čavezom izvela je tenkove na ulice Karakasa sa ciljem da izazove vojni udar, koji je bio bezuspješan. Upravo zahvaljujući tom potezu, Čavez je stekao ogromnu popularnost koja će mu donijeti pobjedu na izborima 1998. godine. Čavez je imao podršku među siromašnijim slojevima društva, kojih je tih godina bilo skoro dvije trećine stanovništva. Njegova ideja bila je jednostavna: da se ponovo nacionalizuje naftna industrija i da se prihodi dobijeni od prodaje nafte pravičnije raspodjele među stanovništvom.
Imao je veliku sreću da upravo početkom novog milenijuma cijena nafte bude i preko 100 dolara po barelu, što je državi omogućilo ogromne prihode od prodaje. Venecuela je 2001. godine usvojila i zakon koji nije dozvoljavao samostalne investicije stranih naftnih kompanija. Zbog nacionalizacije nafte Čavez je došao u sukob sa ovim kompanijama, koje su većinom bile američke. Neki sudski sporovi koji su se poveli tih godina nisu završeni ni do današnjih dana.
Čavez je na talasima ogromne cijene nafte izgledao nezadrživo, a njegov „bolivarski socijalizam“ izgledao je sve privlačniji. Sav teret finansiranja socijalnih troškova faktički je preuzela državna kompanija PDVSA. Što se tiče socijalnih dostignuća, vladavina Čaveza nije bila toliko katastrofalna, kao što se na Zapadu pričalo. Prepolovljen je broj ljudi koji je živio ispod linije siromaštva (sa 60 na 30 odsto), a broj onih koji su živili u ekstremnom siromaštvu smanjen je tri puta. Nezaposlenost je pala sa 20 na 10 odsto, stotine hiljada ljudi preselilo se iz koliba u pristojan smještaj, a siromašni su dobili i povlastice u pogledu nižih cijena osnovnih namirnica.
Međutim, problem je bio što se Čavez oslanjao isključivo na naftu. Iako je državni intervencionizam obuhvatio ne samo naftnu industriju, već i druge sektore privrede. Nacionalizovane su kompanije iz oblasti telekomunikacija, elektroenergije, metalurgije, gasne industrije, kao i industrije minerala. Mnoge od ovih kompanija su nakon nacionalizacije postale skroz neprofitabilne, a državu nisu puno zanimale, jer je bila opčinjena cijenom nafte od preko 100 dolara za barel. Državna naftna kompanija PDVSA usmjeravala je milijarde dolara na socijalne programe, a jedva da je izdvajala sredstva za modernizaciju postojećih izvora i istraživanje novih.
Pred kraj milenijuma, prije nacionalizacije, Venecuela je proizvodila preko 3,5 milona barela dnevno, 2003. proizvodnja je bila 2,5 miliona, a do danas je, zbog američkih sankcija, konstantno padala. Čavez zbog visoke cijene nije uviđao problem niti osjećao potrebu za modernizacijom postojećih izvora. Iako je Čavez imao namjeru da Venecuelu pretvori u najveću naftnu državu na svijetu, jedino što je uradio po tom pitanju bilo je to što je izvršio međunarodnu sertifikaciju naftnih rezervi svoje zemlje, od 2007. do 2010. Od tada su procijenjene rezerve povećane četiri puta i predstavljale su oko 18 odsto svijetskih rezervi. Na taj način, Venecuela je preuzela od S. Arabije prvo mjesto u svijetu po rezervama nafte.
Avanturistička ekonomska politika, velika potrošnja na socijalne programe, kao i isključivo oslanjanje na naftnu industriju doveli su do ogromnih neravnoteža u privredi i ekonomiji Venecuele. Nakon što je cijena nafte počela da pada pred kraj Čavezove vladavine, na redu je bio drugi talas „holandske bolesti“.
Kao što je Čavez imao veliku sreću da dođe na vlast kada je cijena nafte bile velika, tako njegov naslednik Nikolas Maduro nije imao sreće, jer je na vlast došao upravo u vrijeme kada je cijena nafte već bila u padu. Kriza iz naftne industrije prenijela se na čitavu privredu, što je izazvalo ekonomsku krizu, a što je dalje za posledicu imalo političke nemire. Kada je cijena nafte bila visoka, ovaj tip socijalizma je donosio neke rezultate, a kada je cijena nafte pala ovaj projekat je doživio potpuni krah. Paralelno sa padom cijene nafte padala je i proizvodnja. Godine 2017. proizvodnja je bila tek nešto oko dva miliona barela dnevno, a na kraju 2018. godine proizvodnja je bila samo 1,1 milion barela.
Državna kompanija PDVSA, koja je bila stub nacionalne ekonomije, dovedena je do kolapsa. Iako je cijena nafte padala, broj zaposlenih se povećavao. Prema državnim podacima, broj zaposlenih je pred dolazak Čaveza bio oko 32.000, dok je do danas taj broj narastao na oko 100.000. Po procjeni eksperata, ulaganje kompanije u poslednjih nekoliko decenija je dvostruko manje od minimuma potrebnog za održavanje nivoa proizvodnje iznad dva miliona barela dnevno. Novi pad cijene nafte koji se nedavno desio još više će uticati na krizu u Venecueli. Ostaje nam da vidimo kako će se situacija dalje razvijati i da li će Venecuela ikada postati zemlja milosti.
Venecuela se od otkrića nafte početkom 20. vijeka našla u klopci „naftnog prokletstva“. Apsolutno nema sumnje da su pravi gospodari nafte u Venecueli dugo vremena tokom prošlog vijeka bile multinacionalne naftne kompanije koje su tu radile, a koje su većinom bile iz SAD. Venecuelanska naftna polja i izvori su dugo godina nesistematski iskorišćavani, a kompanije koje su izvozile ogromne količine nafte svake godine, u ovom periodu, nisu plaćale veliki porez državi za izvoz. Kada je država pokušala da sama vodi naftnu industriju, dovela je sebe u problem jer se oslonila isključivo na tu industrijsku granu. Dalji problem je stvorilo neprijateljstvo sa SAD, koje su dugo vremena bile najveći uvoznik venecuelanske nafte, ali i najveći prerađivač, jer su imale već spomenute rafinerije za preradu teške nafte.
Zbog toga su američke sankcije veliki problem za Venecuelu. Na kraju, ostaju dva otvorena pitanja: da li će Venecuela ikada uspjeti da se izvuče iz „naftnog prokletstva“ i ne dozvoli nove talase „holandske bolesti“; i da li će činjenicu da je prva po naftnim rezervama pretvoriti u svoju prednost koju će znati da održava na najbolji mogući način?
Autor: Jovo Ilić, master politikolog za ekološku politiku
Naslovna fotografija: Benjamin Lowy/Getty Images
Četvrti deo feljtona pročitajte ovde.
