Odluka Holandije da ne dozvoli ulazak u zemlju turskoga ministra inostranih djela Čavušoglua, kao i da iz zemlje bude prognana ministarka turske vlade, može se čitati na više načina.
Takva odluka opravdana je pogleda li se svrha boravka turskih zvaničnika u Holandiji, tj. agitovanje kod svoje emigracije za skori referendum o ustavnim promjenama. Međutim, predmetna reakcija Holandije nije bila proporcionalna niti neophodna u demokratskom društvu s obzirom na činjenicu da turski zvaničnici nijesu imali namjeru da izazovu nemire u toj Zemlji ili da se na bilo koji način miješaju u unutrašnja pitanja iste.
Šta se dešava?
Kao i uvijek u međunarodnim političkim odnosima, ništa nije crno-bijelo. Kod argumenata obje strane možemo naći jake i slabe tačke. Što se Holandije tiče više nego očigledno je prikupljanje političkih poena za izbore koji će uslijediti par dana nakon sporne odluke. Kvazi viši ciljevi očuvanja suvereniteta države, nemiješanje stranih zvaničnika in foro domestico ili spriječavanje eventualnih nemira nastalih reakcijom turskih emigranata, uveliko su deplasirana priča. Holandija je zemlja koja je suverena taman koliko i žiteljke ,,crvenih“ područja. Da nastavimo prigodnu alegoriju: suverena jer ima pravo da odluči pod kim će da bude. Tako je i Holandija predanim radom na Evropskoj uniji decenijama maskirala sopstvenu geopolitičku slabost.
Moglo bi se čak reći da je Holandija strateški duboka na nivou svoje nadmorske visine, i to u nižim krajevima. Loš geopolitički položaj potiče od okruženja u kojemu su Njemačka i Velika Britanija i velika izloženost britanskom trgovinskom monopolu širokim izlaskom na Sjeverno more. Čak ni velike i značajne luke poput Roterdama ne mogu umanjiti holandsku zavisnost od susjeda. Geopolitička karakterizacija izložena je da bi se viđelo kako je momenat u kojemu Holandija brani suverenitet od ,,varvara“ višestruko sporan i u suprotnosti sa pouzdanim naravoučenijima skorašnje istorije.
Ovakve situacije se u međunarodnim odnosima uvijek smatraju pokazateljem da jedna zemlja, u ovom slučaju Holandija, nije iskrena u svojim namjerama i da će se ili desiti značajna promjena interne političke struje ili da zemlja radi u korist i po nalogu neke treće strane, obično velike sile. Izbori i ono što slijedi nakon njih pokazaće koja je od ovih tačaka bliža istini.
Nasuprot Holandiji stoji Turska koja je iz potencijalnog kandidata za veliku silu postala stabilna regionalna sila. Pod naletom Erdoganovog autoritarizma, turska politika postaje samodovoljna i svi se pretvaraju u neprijatelje. Cinizam takve politike ogleda se u zahtjevu da budu poštovani od strane onih koji se ne osjećaju poštovano. Objektivni indikatori stabilnosti zemlje od pogoršanih ekonomskih odnosa, pada turske lire pa do učestalih terorističkih napada i sljedstvenog smanjenja prihoda od turizma, ipak govore da Turska nema bazu za osiono ponašanje u međunarodnim odnosima. Kada Erdogan poruči holandskom rukovodstvu da je fašističko, valja se zapitati ko to govori i s kojim pravom.
Govori čovjek koji se svojim stilom vladavine opasno približio pridjevu fašističko, kroz svu silu zapaljive retorike, imperijalističkih težnji nad kurdskom manjinom, odnosu prema samim građanima Turske, nipodaštavanjem osnovnih ljudskih prava i sloboda. Naravno, ponašanje zvanične Turske treba čitati u svjetlu aprilskog referenduma u toj zemlji. Da Holandija nije reagovala, Erdoganovi ljudi bi širili propagandu po toj zemlji. Ovako je Holandija reagovala i Erdogan može da glumi žrtvu i izvjesno pobijedi na referendumu bazirajući priču kako se povećanjem njegovih ovlašćenja Turska štiti od bauka fašizma.
Iako trenutna situacija može izgledati kao zaoštravanje odnosa, diplomatski rat ili nešto treće mnogo strašnije, a to je prijetnja onim stvarnim ratom, ne smijemo se dati zavarati. Međunarodne političke odnose treba čitati ispod granice pojavnog.
Erdogan nikad neće napasti Evropu koju predvodi Njemačka koja je opet finansirala Erodagana da im svesrdno pomogne u rješavanju migrantske krize. Erdogan neće pokrenuti šire sukobe jer zna da nema velikog saveznika: sa Rusijom je u sukobu od ,,aero mitinga“ na sirijskoj granici; SAD nema apsolutno nikakvog interesa od takvoga sukoba; odnos sa Evropom je jasan; azijske sile sve više gaje politiku izolacionizma u odnosu na prethodne tendencije. Erdoganova strategija je očigledno da prijeti raznim ,,tigrovima od papira“ sve dok ne uspostavi veću kontrolu nad unutrašnjom politikom. Potpuno legitimna strategija.
Holandija, takođe, neće pokrenuti šire sukobe jer zna da za obračune sa Turskom neće dobiti podršku Evrope, a kamoli drugih sila. Prividno zatezanje odnosa sa Turskom je dobro došlo Holandiji da se vrati u fokus medijske pažnje i time svoje vjerovatno priključivanje talasu desnog populizma učini daleko vidljivijim. Ovo je još jedan primjer dobre strategije kako geopolitički male zemlje mogu sebe učiniti važnima. Poput Erdoganove, veoma elegantna i legitimna strategija.
Nažalost, vjerovatan ishod trenutne situacije u odnosima Turske i Holandije biće jačanje desnih snaga u obje zemlje. Iako je ovaj teskt pisan daleko od trule neoliberalne pozicije, učvršćivanje autoritarnih, konzervativnih snaga, nikada u istoriji nije donijelo napredak čovječanstvu. Na tom tragu, svjedoci smo još jednog velikog civilizacijskog sunovrata od kojeg će gubitke imati samoproklamovani nosilac suvereniteta (narod), a profit političke elite.
Neka majstorsko rešeto kaže koliko je autor bio u pravu.
