Blagostanje miliona ljudi je direktno povezano sa bezbjednošću energije.

Vladimir Putin

Kada je u doba hladnog rata formiran OPEC, zajednica zemalja izvoznica nafte, niko nije ni sumnjao koliko dalekosežne mogu biti posljedice kartelizacije ključne energetske sirovine na planeti. U prilog tome govori i spisak osnivača pomenute organizacije koji nije uključivao ni Sjedinjene Američke Države ni Sovjetski Savez, kao ni njihove direktne saveznike. Međutim, vrijeme je pokazalo da se osnivanje OPEC-a potpuno uklopilo u hladnoratovsku doktrinu ,,sporednih teatara“.

Naime, tokom istoga nije došlo do direktne konfrontacije dvaju velikih blokova, već je rat vođen posredno, putem uticaja. Kako će se još kasnije pokazati, gotovo  sve zemlje osnivači OPEC-a su postali saveznici nekog od blokova, a tu se prvenstveno misli na Saudijsku Arabiju i Iran koji su do kraja hladnog rata (uz manja meandriranja) ostali saveznici SAD.

Upravo je politička pristrasnost zemalja, bez predrasude prema pripadajućem bloku, učinila da OPEC postane sve, samo ne naivna organizacija zemalja izvoznica nafte. Sljedstveno tome, uočavanje mogućeg prostora za manipulaciju kroz sektor energije pretvorilo je naftu iz energenta u ekonomsko, ali i političko oružje.

Bez obzira na načelnu ideologiju političkih elita, svako učešće na tržištu podliježe pravilima istoga. Ponajprije se misli na pravilo ponude i potražnje. Bilo liberali, bilo socijalisti ili konzervativci se moraju povinovati trendovima koje nameću ove dvije kategorije. Pravilo je više nego jasno: ponuda je obrnuto srazmjerna cijeni proizvoda (ponuda raste-cijena pada, ponuda pada-cijena raste), dok je potražnja upravo srazmjerna cijeni proizvoda (potražnja raste-cijena raste, potražnja pada-cijena pada).

U ispravnost jednog od bazičnih ekonomskih pravila možemo se uvjeriti svaki dan u supermarketima ili pri pogledu na berzu. Naravno da su to shvatile i političke elite u doba hladnog rata, te uočile da kartel ima jednu vrlo pogodnu mogućnost. Da sopstvenim djelovanjem manipuliše cijenu proizvoda.

Naime, ukoliko OPEC odluči da redukuje kvote izvoza nafte, proizvodnja će da padne, a cijene energenta će u mnogome porasti (ponuda pada-cijena raste) jer su zemlje OPEC-a u tom periodu imale udio od preko 60 procenata svjetske proizvodnje nafte. Naravno, osim što će naštetiti naftnim kompanijama, smanjenje proizvodnje će naštetiti  i zemljama uvoznicama i krajnjim korisnicima energenta.

Da bi zemlje izbjegle ,,energetsku zimu“ ili ,,energetsku glad“, one se odlučuju na pravljenje ustupaka, uobičajeno političkih uz podrazumijevanu povećanu cijenu energenta. Sa druge strane, kartel je u mogućnosti da raznim povoljnostima privuče po potrebi u svoje članstvo i druge zemlje izvoznice nafte, te time onemogući alternativne rute uvoza za pojedine zemlje. Sve pomenuto u mnogome je tokom prethodnih decenija korišćeno, a ,,damping“ cijena ili njihov vrtoglavi rast često su bili paravani za mnogo ozbiljnije diplomatske, političke peripetije.

Sva moć nafte i zemalja izvoznica najbolje se pokazala tokom prve naftne krize sedamdesetih godina kada su arapske zemlje usljed američkog naoružavanja Izraela odlučile da smanje proizvodnju nafte za 5 posto (i još 5 posto za svaki idući mjesec), dok su cijene sirove nafte povećali za preko 70 posto. Bez dubljih ulazaka u političke prilike doba, može se reći da je nafta postala moćnije oružje od pušaka.

Cijena nafte koja je došla do krajnjih korisnika bila je veća 130 posto u odnosu na godinu prije i izazvala je paniku. Tada su učinjeni određeni politički ustupci i cijena je dovedena na normalan nivo. Naravno, u pozadini priče stoje i interesi velikih naftnih kompanija koje su se borile sa monopolom na Bliskom istoku. Ovaj primjer može poslužiti i kao izvanredan pokazatelj tvrdnje iz naslova: nafta je postala drugi tigar od papira.

Opšte je poznato kako je ,,tigar od papira“ drevni kineski izraz, od strane ne toliko drevnog Mao Ce Tunga iskorišćen za atomsku bombu. Naime, Mao je tvrdio da je atomska bomba manje strašna nego što izgleda i da se koristi samo za plašenje ljudi. Paralelno sa tim, cijelim tokom hladnog rata nafta se promovisala kao sirovina bez koje je nemoguće izdržati, a zbog svoje neobnovljivosti, učestalo se govorilo i o nestanku rezervi. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, procjene rezervi su bivale sve veće i veće, a stvarna prijetnja sve manja.

Šezdesetih godina je opšta panika mogla biti izazvana povećanjem cijena nafte na 11 dolara po barelu. Četrdeset godina poslije toga, gotovo da se niko nije lecnuo na sklapanje dogovora po cijeni od 200 dolara po barelu. Razlog tome je upravo razobličena propaganda o sudnjem danu koji nastaje kao posljedica nedostatka nafte. Čak i pesimistične prognoze govore da su svjetske rezeve nafte dovoljne za idućih 60-75 godina. Ova brojka se i povećava uzmu li se u obzir i alternativni izvori energije.

Kako bilo, nafta je korišćena kao tigar od papira, za plašenje populacije i političke ucjene. Zapadni blok je znao da je istočni blok iako energetski hermetičan, donekle zavisan od izvoza nafte. Zbog toga, ulaz istočne nafte na zapadno tržište plaćao se nižom cijenom te nafte, a ulaz zapadne nafte na istočno tržište dozvolom istoku za učešće u zapadnim aktivama i slično.

Političke elite su bile pod pritiskom od strane populacije koja se bojala od zime i gladi nemajući kompletan uvid u tačne podatke. Obmana je tim bila veća što nafta nikada nije imala stvarni destruktivni potencijal kao atomska energija. U slučaju rata atomskim bombama, nastupilo bi masovno uništenje, ako ne obostrana destrukcija, dok se u slučaju nestašice nafte može koristiti rezerva, ali i alternativni izvori energije, poput ugljovodonika ili vazduha.

Poslije hladnog rata i raspada SSSR-a značajno se mijenja ravnoteža na tržištu energentima. OPEC dobija nove potencijalne članice poput Norveške, Kazahstana i Turkmenistana, a Rusija svoj fokus pomjera na prirodni gas i profiliše se kao gasna supersila, što se vidi i kroz rad Gazproma, najveće svjetske gasne kompanije.

Može se čak reći da se stvaraju dva paralelna tigra od papira. Naime, SAD kao zemlja uvoznica nafte kuburi sa OPEC-om oko stabilnosti cijena, dok se fluktuacije odražavaju na izvoz ruske nafte. Sa druge strane Evropa kao gasno zavisno područje omogućava Rusiji da gasom posredno iznuđuje ustupke od Evrope i zapadnih saveznika.

Nezahvalno je na malom prostoru teksta analizirati političko-ekonomsko-energetske zavrzlame i njihovu isprepletenost. Kako bilo, tigrovi od papira nisu svojstveni samo hladnoratovskom bipolarnom poretku međunarodnih odnosa. Oni su legitimna strategija koja se koristi i koristiće se u mirnodopskom periodu multipolarizma. Čak i u zemljama gdje tigrovi nisu samo od papira

Pročitajte više od ovog autora.   

Ostavite komentar