Treba misliti iskonsko-biće
počev od traga, a ne obratno.

Žak Derida

Sumorni su neki dani od osmoga neprestani: složenost političke situacije prouzrokovane pobjedom Donalda Trampa u Americi nameće i nama pitanje života, pitanje smrti. Depresivni mi je komšija, recimo, koliko juče stukao poslednje zalihe Seroxata, a onda se uz zvuke prethodno do daske navijene Sumorne nedjelje Reža Šereša bacio sa balkona. Jer, ne pomaže otac, majko… Treba, drugim riječima, prihvatiti ono što komšija nije: serum nije nikad samo serum protiv, već uvijek već i serum za.

Te sumorne nedjelje mi pak otčepismo od dragog nam života i ovaj komad vremena da ispišemo poslednje stranice jednog slavnog Teksta čudne teksture i neznavenog tkanja. Došli smo do kraja, vele. Kraj kao sukob, kraj kao monolitičnost jednog koncepta: kraja mi je do koljena. Jer, ne treba se igrati s demokratijom, prije ili kasnije shvatite da ste izigrani.

U tom smislu treba misliti demokratiju prije politike, ali nije to poruka zalizanog diplomate iz Brisela, izvjesne babe iz Gornjeg Zaostrog ili našeg letećeg komšije kog ubi prejaka riječ, to je neoročen susret sa drugim koji može bit i drugo, a može i transcendirati svaku nama poznatu kategoriju: „ono“ mora moći biti neizrecivo, nezapisivo, nepredvidivo, aporetične prirode gdje aporija, paradoksalno, nije problem u smislu protekcije i projekcije, već iskustvo jedne na prostotu nesvodljive neodlučivosti.

Definicija politike kao invencije novine ili dekonstrukcije kao invencije otpora skriva tako svoju dekonstrukciju. Ça se déconstruit, to je u dekonstrukciji. Jer, što je invencija, što je izmišljanje, ako ne izmišljanje onoga što mi nije poznato, što mi nije poznato do te mjere da za „to“ i nemam ime (ime u službi kustosa identiteta; S je p) – invencija otpora se samim tim ne može izreći kao definicija jer ostaje definicija nemogućnosti definicije: pod otpor i novost (novinu, ali ne i novinu) ćemo uvijek kategorisati nama znano, da ne krasimo ovdje kategoriju manje ili više zahvalnim primjerima.

Dekonstrukcija demokratije ukazuje nam na nepreglednu širinu demokratije dekonstrukcije: kad Tarabić kaže da će doći žuti ljudi sa istoka i piti vodu s Morave, zašto to ne mogu biti, recimo, pustinjski Arapi maslinastog tena koji se žedni, u prolazu, naginju nad pomenutu rijeku? I u tom smo smislu u problemu (neko bi se možda poslužio težom rječju, ali to nam ovdje nije cilj), etimološki dakle unutar projekcije i protekcije, ali stub koji projektuje arhitekta (svakako ne kao Demijurg, osim ako ne prihvatimo zatvorivo, a ipak nesvršivo demijurštvo koje se demijurštvom, kako iz dosad navedenog slijedi, ne mre zvati), a koji nalazimo pogodnim za skrivanje nije samo periferni stub za jednokratnu upotrebu: kad bi Tramp ogradio Meksiko, ubrzo bi uvidio da mu je zid šupalj kao bušan sir. Kad bi žuti ljudi bili Kinezi, ubrzo bismo se pozabavili nijansama…

Na tragu rečenog, izbor Trampa jeste demokratski, a time ne pristajem reći da su izbori bili demokratski. I time ne pristajem reći mnogo štošta što bi mi se dalo reći: no, nije li nepristajanje samo uvijek već jedno pristajanje? Pristajanje ne u pozitivnom ili pozitivističkom smislu, već u sertoovskom smislu obećanja, nereferendumskog „da, da“, „ja pristajem“, „da, da, ja ti se obraćam“ gdje si ti nesvodiv na preda me puko prisustvo, a opet prisutan, dodirljiv, preda me… Ne pristajem!, a pristajem…

,,Ono što sam nazivao tim imenom (imenom dekonstrukcije)
uvijek mi se činilo povoljnim za, ako ne i osuđenim na – a to je ujedno
i moja glavna motivacija –  analizu uslova totalitarizma u svim svojim
oblicima koji se ne daju poistovjetiti isključivo sa imenima režima.“

Žak Derida

PODELI
Prethodni članakOdržan seminar „Diplomatija za mlade“
Sledeći članakMultinacionalne korporacije- 25 godina kasnije
Igor Milić
Rođen je 27. juna 1994. godine u Kotoru, Crna Gora. Student je prve godine magistarskih studija na Univerzitetu u Trentu i Visokoj školi „Sant Ana“ u Pizi, Italija, smjer međunarodna bezbjednost. Osnovne akademske studije završio je na Univerzitetu Katoličkog srca u Milanu, Italija. Član je Berlinskog foruma praktičke filozofije, kao i IFAIR-a sa sjedištem u Berlinu. Učestvovao je na međunarodnom studentskom simpozijumu „Democracy at a Turning Point“ u Zagrebu, sa temom „Democracy at a Permanent Turning Point“, u koautorstvu. Uz prisustvo na simulaciji EP u Trentu učestvovao je i na međunarodnoj konferenciji „Culture of Exclusion: Women“ u Krakovu sa temom „The Culture of (Permanent) Exclusion“. Polja interesovanja su mu međunarodna bezbjednost, filozofija politike, ljudska prava i postmodernizam. Govori engleski, francuski i italijanski jezik.

Ostavite komentar