Najbolja spoljna politika koju SAD može imati je politika širenja preduzetničke ekonomije i poslova koji traže visoke kvalifikacije i koji su visoko plaćeni.
Bil Klinton, 1992. godine
Disolucija Sovjetskog saveza označila je kraj bipolarnog poretka u međunarodnim odnosima. Pojam kraja u andrićevskom smislu per se podrazumijeva i novi početak. Skeptici bi mogli primijetiti da kraj nije kraj ako poslije kraja dolazi početak, međutim ovakav integralistički argument nije održiv.
Uzmemo li postmodernističku definiciju svijeta kao imaginarnog prostora koji nastanjuju simbolički entiteti, dolazimo do poimanja stvarnosti kao atomizovane i parcijalizovane usljed ne različitosti, već ne-istosti bivstvujućih (ili tu-bivstvujućih, svagda-bivstvujućih).
Stoga, kraj nečega je kraj singularizovane strukture koja je u divergirajućem poretku autonomna. Uzimajući u obzir do sada rečeno, kraj jedne strukture ne znači nužno kraj svih struktura, a implicitno je više nego očigledno da kraj jedne strukture ne spriječava početak druge. Nakon pada bipolarnog poretka, upravo je taj početak predstavljao veliki problem.
Bilo je onih optimista sa velikim apanažama koji su klicali unipolarizmu-u-dolasku (ironijska parafraza Deridine terminologije), dok su sa druge strane mnogo staloženije multipolaristi iznosili svoje stavove (jednog multipolaristu su u Crnoj Gori likvidirali, sigurno greškom). Treći put, kao i uvijek, bio je besmislen i deifikovao je mistični koncept verbalizovan sintagmatskom magijom: miroljubiva aktivna koegzistencija. Zastupnici prethodne teze su živjeli i žive u zabludi da je leksem koegzistencija hiperonim (viši pojam koji obuhvata sve niže, generički pojam) svemu onome što je pozitivno, dobro, demokratsko. Kao dokaz pogrešnosti ovakve postavke dovoljno je navesti da koegzistencija podrazumijeva odnose među ljudima i dodati citat Bernarda Vilijamsa: ,,Ako kao vrhovni etički ideal uzmemo poklič ,,budi čovjek“ ne možemo ni zamisliti do kakvih bi strašnih posljedica to dovelo“.
U trenutku kada dolazi do pada bipolarizma situacija u međunarodnim odnosima je veoma specifična. Prvi put u novijoj istoriji jedna velika sila ima primat u vojnom, ekonomskom i političkom smislu, dakako govorimo o SAD. Sa druge strane imamo osakaćenu Rusiju koja faktički ne predstavlja prijetnju nikome, a takođe imamo i ,,treći blok“ koji čine regionalne sile (Kina, Indija), dok ostale zemlje igraju marginalnu ulogu (naravno, pod pojmom marginalne uloge podrazumijevam moć uticanja na formiranje novog svjetskog poretka). Takvu konstelaciju snaga na kormilu SAD dočekao je pravnik i saksofonista iz Arkanzasa Bil Klinton.
Da izbjegnemo zabunu, 1991. godine kada je demontiran SSSR, američki predsjednik je bio Buš stariji, ali zadnje dvije godine njegovog mandata neće obilježiti veliki prevrati na međunarodnoj političkoj sceni, tako da se za predmet analize uzima Klintonova administracija. Životopis i pozadina Bila Klintona jasno stavljaju do znanja kako je riječ o pacifisti (odbio odlazak u Vijetnam), čovjeku koji ima razumijevanje za drugo, Drugo i različito (podržavanje crnačkog pokreta). Međutim, ispostavlja se da sve to nijesu bile osobine potrebne jednom američkom predsjedniku u situaciji kakva je bila na samom kraju dvadesetog vijeka. SAD-u je tada bio potreban jak lider koji će na pravi način percipirati moć iz sopstvenog dvorišta.
Klinton i njegova administracija napravili su niz grešaka u spoljnoj politici, a posebno u odnosu prema dotadašnjem vođi suprotstavljenog bloka, Rusiji. Na ovom mjestu ne želim tvrditi kako je Rusija trebalo da bude sravnjena sa zemljom poput Drezdena nakon Drugog svjetskog rata ili okupirana i podijeljena zemljama NATO saveza, ali liberalni pristup Klintona sigurno nije doprinio stabilizaciji međunarodnih političkih odnosa. Njegov odnos prema Rusiji kao da se temeljio na strahu koji je kontinuirano prikrivan ekonomskim interesom.
Službeni Vašington je tada morao imati i imao je fakte kako je Rusija nakon raspada SSSR-a vojno najslabija u svojoj istoriji. Samo od 1985. do 1991. godine broj vojnika je pao sa 5,3 miliona na 2,7 miliona. Katastrofalan ekonomski položaj i propala ideja stvaranja Komonvelta nezavisnih država uslovili su dalje rasipanje vojske i podjele unutar nje same. Reklo bi se: kakav vođa takva i vojska. U tom periodu na čelu Rusije je bio Jeljcin koji je više mario za dobru votku nego za dobru pušku. Službeni Vašington tada je iznio koncept koji je Rusiju de facto održao u životu.
Naime, Rusiju nećemo vojno ni politički dokrajčiti, već ćemo od nje napraviti tržište. Aplikacijom tog koncepta, Klinton je očekivao da će vremenom moći i na istoku da sprovede svoju hipokritičku doktinu podržavanja i širenja demokratije. Momenat koji najbolje oslikava Klintonove namjere dogodio se 1994. godine kada su on i Jeljcin u Moskvi potpisali dokument strateškog partnerstva. Kako je poznato iz teorije međunarodnih odnosa takav dokument potpisuju dvije ili više sila koje su približno jednake po snazi kako bi spriječile međusobno negativno djelovanje.
U ovom slučaju jednakosti nije bilo, a Klinton je izabrao pogrešan način da stavi do znanja Rusiji kako nema namjeru da je napada, već da hoće tijesnu ekonomsku saradnju i demokratizaciju Rusije. Nesporna je činjenica da je Klinton uspio da uvede američki kapital na rusko tržište i na mnoga druga tržišta. Na taj način on je prvi predsjednik koji je uspio da obezbijedi SAD budžetski suficit od preko trideset milijardi dolara. Njegova administracija je čak osnovala pododjeljenje za ekonomsku diplomatiju koje je vodio Ron Braun sa funkcijom da povlači ekonomske poteze širom svijeta (mnogi Brauna doživljavaju kao nasljednika Kermita Ruzvelta, čovjeka koji je odigrao prljavu ulogu prilikom elektrifikacije Bliskog istoka i Latinske Amerike, ali o tome drugom prilikom).
Ono što je izazvalo protivljenje ovakvoj politici unutar SAD bilo je žestoko smanjenje budžeta za vojsku. Generali su u tom periodu uviđeli izvanrednu priliku da potroše dugo gomilana vojna sredstva jer u novonastalom poretku niko nije bio dovoljno jak da odgovori. Prepreka na tom njihovom putu bila je Klintonova administracija. Ti i takvi problemi riješeni su relativno brzo: Ron Braun je poginuo u avionskoj nesreći iznad Dubrovnika (kasnije je utvrđeno da je nađen sa metkom u tijelu), a Klinton je smijenjen iz dobro poznatih razloga (prvi put je oralni seks dobio službenu definiciju u dokumentima američkog sudstva).
Međutim, sve to samo je dodatno pogoršalo situaciju u međunarodnim političkim odnosima. Klintonova politika već je uzela maha i njegov odlazak nije mogao tek tako da je poništi, dok je u Rusiji na vlast došao jak lider u vidu Putina koji je iskoristio sve slabosti i mane američke spoljne politike prethodne dekade.
Vrijeme će pokazati sav neuspjeh Klintona da premosti kulturološke razlike kada je htio da mijenja unutrašnji poredak Rusije (jednostavno neke kulture nijesu demokratske i ne treba da budu, kako je to rekao Tojnbi ,,unifikacija nikad nije realna opcija“), kao i da na taj način spriječi postepeno jačanje Rusije i njeno vraćanje u poziciju velike sile.
Moramo se zapitati kako bi danas izgledala međunarodna politička scena da je umjesto Klintona u kabinetu bio, na primjer, Regan. Sasvim sigurno bilo bi drugačije, a kondicionalima se baviti nećemo, niti pre(d)viđati prošlost pa dalje zalaziti u nešto što se nije desilo. Kako bilo, Klintonova spoljna politika i odnos prema Rusiji ostavili su veliki vakuum u međunarodnim odnosima jer danas nemamo klasični unipolarizam (iako SAD još uvijek ima primat u određenim aspektima), nemamo bipolarizam, a brojni sukobi i ratovi ukazuju da nemamo ni miroljubivu aktivnu koegzistenciju niti multipolarizam.
Kako bilo, konsideraciju Klintonove politike (zbog prostora i jasnoće, veoma površnu) možemo završiti stavom da je on bio dobar za Amerikance i loš za Ameriku. Koliko je bio loš za Ameriku, toliko je bio i za cjelokupne međunarodne odnose jer je pokušajem liberalizacije nenamjerno pokrenuo talas neokolonijalizma kako na Zapadu tako i na Istoku koji traje do današnjeg dana. Mi sa Balkana to znamo najbolje… Lacrimosa, in saecula saeculorum.
