,,Svijet zbog kojega sam ja putovao ide u totalni kurac.“
Željko Malnar, svjetski putnik i pisac
Dva momenta iz filma Titanik valja analizirati. Prvi od njih je deplasirana scena kada Kejt Vinslet i Leonardo Di Kaprio stoje na provi (lijepa bokeška riječ za pramac) broda zagrljeni dok kamera kružnim pokretima dočarava kosmopolitizam i savršenstvo njihove ljubavi. Upravo je ta ekstaza-u-zagrljaju autentični intersubjektivni susret dvaju kultura.
Džek (Di Kaprio) je siromašan na luksuznom brodu, stereotipno predstavljen kao umjetnik koji nije shvaćen i koga život primorava da serijom kompromisa čin kreacije pretvori u čin preživljavanja. Naravno, slikan je u odrpanoj robi, nespretnih manira i neiskvarene duše. Sa druge strane, Rouz (Vinslet) je mlada cura iz aristokratske familije okružena statusnim simbolima i tobožnjom mržnjom prema svemu što je niže od nje same. Rječju, Rouz ima formu ali nema sadržaj, što je klasična patrijarhalna falična matrica. Kako to obično biva u filmovima koji zasluže Oskara u jednom trenutku spoji se nespojivo, bahtinovska karnevaleskna suspenzija prsne i dođe do katarze.
Drugi momenat koji se analizira je na samom kraju filma kada Titanik tone. Tragedija se može tumačiti na više načina. Jedan od inventivnijih je kada Žižek kaže da je katastrofa potopa Titanika nastala da bi spriječila pravu katastrofu – ljubav između dvoje glavnih likova. Na tom tragu moramo konstatovati kako bi spasenje Džeka i Rouz ili potpuno odsustvo katastrofe značilo pobjedu multikulturalizma, značilo bi pobjedu rabljene fraze ,,United in differences“. Tako nešto u današnjem civilizovanom svijetu ne smije da se dogodi.
Deus ex machina u vidu sante leda zbog koje Titanik tone je prisutna da se poraz Drugosti osigura. Dalje, krucijalan je detalj koji takođe uočava slovenački mag kulturne teorije Žižek: kada Rouz drži Džeka za ruku niz palubu broda da bi spriječila njegov pad u vodu, ona ga u jednom sitnom djeliću sekunde pogleda sa nevjerovatnom količinom mržnje. Upravo je ta mržnja u oku Rouz slika naših dana. Upravo je ta mržnja u oku Rouz onaj odvratan govor tijela fašisoidnih evropskih liberala kada stanu nasuprot izbjeglica iz Sirije.
Taj pogled mržnje je noga novinarke koja sapliće izbjeglicu sa đetetom da bi im mađarski žandari pokazali svu veličanstvenost evropske demorkatije. Konačno, kada je Drugost poražena kao u Titaniku, većina Drugih i drugih gine, kako u Realnom tako i u Simboličkom smislu. Ne smijemo se zavaravati kako je holivudska magija hepienda bezazlena. There is no such thing as a free lunch. Prijatno.
Uzmemo li široku Gidensovu sociološku definiciju kulture kao ,,način života članova društva ili grupe u okviru duštva“ razumjećemo smisao analize Titanika. Pokazati nemogućnost ostvarenja ideje multikulturalizma ujedno je i dokaz njenog besmisla. Međutim, pogrešno bi bilo nemogućnost ostvarenja gledati kao utopiju. Prema Igou utopije su ,,istina sutrašnjice“, a prema Lamartinu ,,samo preuranjene istine“.
Multikulturalizam je ideja jučerašnjice, ali laž današnjice. Ono nikad ne može biti istina jer je smisao istine u hajdegerovskoj volji za voljom (suštini metafizičkog subjektiviteta) koja bez fenomenološke objektivacije ne može biti ostvarena. Dakle, nemogućnost ostvarenja multikulturalizma je greška inherentna ideji samoj. Smijemo otići toliko daleko i tvrditi da je multikulturalizam distopija u jednakoj mjeri kao i kafe bar u logoru Aušvic, na što insinuira jedan crnogorski pisac novije generacije.
Metodološki problem prisutan u formulisanju ideja na našim prostorima je poznat od devetnaestoga vijeka i raznih vladika koji propovijedahu panslavenstvo. Kada su te ideje ognjem i mačem realizovane 1918. godine (prostori Crne Gore i današnje Bosne gube svoj identitet) bilo je jasno da ne mogu dugo opstati. Diktatura i tihi teror pseudokomunista obezbijedili su par decenija mira, a kada je prslo – prslo je muški.
Zbog čega je intenzija dovela do eksplozije opisaću citatom Amartje Sena o kome će biti riječi kasnije: ,,Mnogi sukobi i varvarstva u svijetu odražavaju se kroz iluziju jedinstvenog identiteta koji ne možemo odabrati“. Džek i Rouz nijesu isto i zato dolazi do potopa Titanika; Hrvati i Srbi nijesu isto i zato dolazi do rata devedesetih… Baš te razlike trebaju biti dočekane sa radošću jer da bi bili zajedno ne moramo biti isto. Multikulturalizam i unifikacija ne mogu biti isto. Jugoslavija nije bila multikulturalistička zemlja, već presovana zračna banja u kojoj se golotinja razlike krila iza socijalističkog samoupravljanja, organizacije rada i opštenarodne odbrane.
Da banalizujemo diskurs do kraja: prikrivanje različitosti značilo bi da se Tito skine go i obmota jugoslovenskom zastavom, a da Staljin uradi isto samo sa sovjetskom zastavom. Ukoliko bi Tito rekao ,,moja zastava je ljepša od tvoje“, to bi bilo potpuno na mjestu jer epifenomen u vidu zastave vide i jedan i drugi. Međutim, ako bi Tito rekao ,,ja imam veći penis od tebe“, onda dolazimo do apsurda multikulturalizma. Stoga, suzbijani Imaginarni penis Hrvatske eksplodirao je u svoj veličini zahtjevom za suverenošću kada su odlučili da sklone jugoslovensku zastavu oko svoga tijela i da poruče svima: ,,I mi dorata za trku imamo“. Tek kada čvrsto odlučimo da prenebjegnemo razlike i Drugo prihvatimo kao suštinski Isto možemo eskivirati pojavu destruktivnih Događaja.
,,Konkretna univerzalnost“ je sintagma kojom Badju definiše Događaj dok je ideja multikulturalizma upravo suprotna takvoj postavci. Na ovom mjestu citiraću kolegu Milića iz Centra koji pogađa u centar kada govori o semantičkoj nestabilnosti multikulturalizma: ,,primjenjivost derivativnog dodatka ,,multi“, njegova izrazita ljepljivost i široka upotreba vode shvatanju predmetnog prefiksa kao etikete jedne kulture koja zapravo i ne postoji (uostalom, prefiks po definiciji ima isključivo semantičku funkciju)“. Iz prethodnog je očito da niti možemo govoriti o konkretnosti-u-nestabilnosti, niti o univerzalnosti-kroz-jedno. Gotovo nihilističkim načinom razmišljanja Milić na operacioni sto posredno stavlja čak i časnu nociju Hartovog i Negrijevog pojma multitude ili mnoštvo.
Naime, Hart i Negri razumiju ovaj pojam kao kolektivni subjekt koji jedini može otkriti pravu, nemistifikovanu formu demokratije. Apliciramo li Milićev koncept na multitude možemo doći do neočekivanog stava da je mnoštvo Jedno koje je iznad ispod-bačenosti i koje možda i može otkriti pravu demokratiju, ali će u dodiru sa njom i umrijeti. Ponovo smo ušli u krug, multikulturalizam Jednote (ne u smislu svetosavskog Trojstva u Jednom) je proziveo Događaj, subjekt je nastradao. Ono što je najvažnije, smrt subjekta sačuvala je od ekspozure demokratiju, koja je suštinski Drugi Drugi, tj. ono što leži iza konstitucije društvenog poretka.
Još je davno Baruh Spinoza rekao: ,,Etika je topografija imanentnih načina postojanja“. Veliko je pitanje u kojoj smo mjeri danas spremni da prihvatimo ispravno tumačenje Drugosti. Apel koji mora biti upućen ljudima sugeriše da zalazimo u sferu etike. Primijenimo li Spinozin iskaz, moramo saznati osjećamo li još uvijek frojdovsku nelagodnost-u-kulturi ili možemo pokrenuti saznavanje neistraženih prostora različitog. Put mora početi od samorefleksije.
Prvi vid je samorefleksija o refleksivnosti. Entoni Gidens uvodi u sociologiju pojam refleksivnosti pojedinca i analizira ga svestrano. Za nas je najznačajnija stavka da refleksivnost u modernom dobu znači ,,rutinizaciju svakodnevnog života koja nema intrinzičnih veza sa prošlošću“. Dakle, posredno se nameće odbacivanje tradicije ili ,,bolesnog stanja“ kako ju je nazivao veliki antropolog Čarls Tejlor. Konačno se moraju napuštiti istoricističke brodelovske paradigme o prošlosti kao formi sadašnjosti i začetku budućnosti. Moramo se okrenuti budućnosti jer je Drugost u toj neizvjesnoj sferi. Okrenutost onome što dolazi je u filozoskoj ravni jednako elan vital-u, odnosno želji-za.
Drugi vid je samorefleksija po sebi o sebi. Da bi shvatili i prihvatili Drugo, moramo shvatiti da ni mi nismo Jedno u smislu puke cjelovite singularnosti. Biblijska analiza Hane Arent poslužiće u ovom trenutku: ,,Formulacija ja-koji-sam-jedan znači da iako sam jedan, nisam naprosto jedno, već imam sebstvo prema kojemu se odnosim kao prema svojemu sebstvu.“
Dualistička dekartovska paradigma svedena je na mikronivo. Rex cogitans označen je kao konflikt dva Ja koji će da rezultira ne alter egom, već fukoovskim shvatanjem moći u relacionom smislu koja će konačno sama sebe poništiti. Čovjek kako ga shvataju naučnici egzaktnih parametara je savršena mašina upravo zbog sklada-u-neskladu. Ja se odnosim prema svojemu sebstvu, premješteno na makro nivo bio bi odnos kulture prema Drugoj kulturi kao svojemu sebstvu.
Avanturu započetu samorefleksijom moramo nastaviti sviješću da smo odgovorni za Drugoga. Dijaloški odnos između Ja i Ti uspostavljen u filozofiji Martina Bubera, a nastavljen teorijskom mišlju Emanuela Levinasa, prethodi svakoj ontologiji. Svijest o tome da je mnogo teže biti sam u mnoštvu, nego sam u samoći treba da nam savjetuje način ophodnje prema Drugome.
Riječima Levinasa: ,,Lice Drugoga je apel da ga priznam, lice Drugoga je za mene zapovijest. Ne odgovaramo samo za sebe, već i za svakog drugog čovjeka“. Koliko je odnos sa Drugim dijaloški, toliko je i dijalektički. U odnosu sa Drugim Ja stvaram sebe i sebstvo jer bez Drugoga nema niko da potvrdi moje bivstvovanje. Poslužimo li se teističkom pretpostavkom da Bog postoji, prije stvaranja svijeta on je živio bez Drugoga. Stoga moramo poboljšati iskaz Kolakovskog da je ,,Bog stvorio svijet iz dosade“. Tačno je to, ali je prvenstveni razlog za stvaranje svijeta bio proizvodnja nekoga ili nečega koji će moći da kaže: Bog postoji. Indikativno, bog stvara ljude po ,,liku i podobiju svojemu“, znači u interakciji sa svojim sebstvom, bog od Ja stvara Drugo.
Lajbnicovska muka opravdanja teodiceje govori nam da bog ponekad eskivira odgovornost-za-Drugog, ali to je tema za neku drugu priliku. Konačno, uvažena profesorica Sonja Tomović Šundić kaže: ,,Ravnodušnost prema Drugom je nemoralan stav. Ignorisanjem Drugoga, mi ga ubijamo“. Ono što proizlazi iz dosad rečenoga da osim Drugoga ubijamo i sebe.
Otuđenju od Drugoga svestrano doprinosi konzumeristička stvarnost u kojoj živimo. ,,Postali smo subjekti svog otuđenja“ kako kaže Nansi, a iz te subjektivacije izlazi holivudska predstava materijalizma u vidu dvije vreće sa dolarima koje vire iz očiju subjekta.
Revnosni guru postmodernizma Bodrijar je govorio o ,,bezzavičajnosti materijalne civilizacije“, a znamo da putnika bez kuće nema. Transformacija iz putnika u lutalicu označila je krajnje retrogradno iskliznuće u prošlost. Drugi bez doma u potrazi za novim počeo je da se shvata kao uljez što hoće da nam pokida niti kulturnoga gnijezda. Zato i možemo potvrditi Frojdovo učenje o komšiji kao beskonačnom ambisu Drugosti iz koje je proizašao stav da je komšija naš najveći neprijatelj. Čim uspijemo da materijalizam posmatramo kao sredstvo, a ne kao cilj, od komšije možemo napraviti prijatelja, a od Drugog sebi ravnog. To je i srž multikulturalizma, zar ne?
Najzad, avanturu saznavanja Drugoga završavamo razbijanjem civilizacijske tamnice. Kako se bližimo kraju teksta tako počinjemo da se vraćamo na početak i na Amartju Sena. Njegovo neoliberalno učenje o razvoju kao temelju slobode multikulturalno je u pozitivnom smislu. Naravno, razvoj se shvata kao intelektuano upodobljavanje ličnosti, odnosno metodološko povećavanje primalačkih kapaciteta (izbjegnimo vulgarne aluzije). U tom svijetlu se Hantingtonova ideja sukoba civilizacija shvata kao produkt civilizacijskog utamničenja. Kulturno imperijalistička vizija američkog birokrate opravdano se marginalizuje.
Podići veo (lifting the veil) osnovni je zadatak onoga ko želi da razvojem pokida lance determinisane i naopako nasađene civilizacije i tako dođe do slobode. U tom razbijanju treba imati na umu sofizam Oskara Vajlda: ,,Većina ljudi su drugi ljudi“. Radikalnom izmjenom Vajldovog iskaza trebalo bi doći do znakovite formulacije da je većina Drugih Ja. Ponovimo li Levinasovo razmišljanje, Ja stvaram Drugoga, Drugi stvara mene.
Na pravom mjestu i u pravo vrijeme kolega Milić ponovo pogađa bull’s eye i pominje Sartrovog Žila u jednoj od svojih retraktacija. Ko je čitao Sartra i ,,Razmišljanje o jevrejskom pitanju“, sigurno je naišao na sljedeću rečenicu: ,,Židov je čovjek kojeg drugi ljudi smatraju Židovom; antisemit je taj koji čini Židova“. Koncept je univerzalan i samo ako se shvati u pozitivnom i pozitivističkom smislu potvrđuje Levinasa, Gidensa i cijelu našu priču o spoznaji Drugosti kao osnovi multikulturalizma.
Improvizujmo još malo na osjetljivom židovskom pitanju. Avangardni i radikalni stav koji je naišao na zdušno neodobravanje jevrejske zajednice je, pogađate, Žižekov: ,,Izraelci su najveći negatori holokausta”. U denotativnom smislu iskaz smisla nema, ali ulaskom u sferu konotacija sasvim je očigledno da u ekstremnoj patnji nema ničeg oslobađajućeg. Dalje, ponašanje Jevreja nakon holokausta kada neki od njih pod egidom žrtve pokušavaju da materijalizuju patnju govori u prilog Žižekovoj tvrdnji. Nije malo slučajeva kroz povijest bilo da Ja koje jedva sačuva svoje Ja od tog istog Ja pokušava da napravi superJa što bi se moglo identifikovati sa Frojdovim super egom kojemu je funkcija da nas bombarduje nemogućim zahtjevima.
Takođe, ne smijemo zaboraviti ni odnos Izraela prema Palestini nakon holokausta koji poprima odlike holokausta i nacistički je do svoje srži. Najzad, holivudizacija holokausta oličena u Spilbergovoj ,,Šindlerovoj listi” kada Oskar Šindler koristi svoj zarađeni novac i fabrički pogon kako bi spasio Jevreje od sigurne smrti. Iako je film zanatski urađen gotovo perfektno, podla prevara emocijama koje zamačuju razum ne može biti prikrivena.
Šindlerova lista mora se tumačiti kao pokuda ponašanja Jevreja u filmu koji su pristali da rade za Šindlera i tako spasu sopstveni život. Pravi herojski podvig naroda i istinska priča u filmu bila bi da su Jevreji odbili Šindlera i radije pošli u smrt nego radili za njega. Takav postupak dao bi im za pravo da govore o holokaustu. Ovako, govoriš o pogromu Jevreja, a od smrti si se spasao radeći za one koji su pogrom provodili. Iz takvih moralnih lupinga, između ostalog, nastala je i Evropska unija u svom hipokritičkom žutom interstelarnom sjaju.
Na tragu priče o holokaustu, moramo pomenuti Sloterdajkovo shvatanje kulture kao ,,arhive kolektivnih trauma”. Kao dio učenja o timotizmu, tj. o bijesu kao korijenu moderne civilizacije, kultura se mora shvatiti kao arhiva timotičkih entiteta. Problematično je to što se iz pomenutih arhiva, obrnutim sistemom vrijednosti, cijedi licemjerstvo današnjih političkih elita. Valja potvrditi Deridinu insinuaciju da su arhive i politička moć tijesno povezani.
Zbog arhiviranja kolektivnih trauma danas u Crnoj Gori o multikulturalizmu pričaju sa vladajućih pozicija oni koji su deportovali muslimane pod kamu Radovanu Karadžiću, a u Srbiji isti oni koji su fanatično aplaudirali na klanja zarđalom kašikom za cipele. Dokle god se te greške tranzicionog perioda ne budu izbrisale sa političke mape, bićemo utamničeni u (ne)civilizaciji, u varvarstvu bez mogućnosti za stvarni napredak.
Za sami kraj ovoga teksta, reći ćemo nešto o smislu vrijednosti. Multikulturalizam, kao i svaki drugi skup stavova koji pretenduje da bude ideologija, posjeduje i baštini određene vrijednosti. U predmetnom slučaju, vrijednosti su sporne i diskutabilne jer su višestruko negativno afektirane što se može uočiti i iz semantičkog seciranja pojma kod centar(for)skog kolege Milića. Takođe, sve baštinjene vrijednosti su relativne jer ,,ne posjeduju suštastvenost” kako je to rekao Arturo Frondizi.
Vrijednosti su podložne radikalnim prevratima (ko je sve i kada vikao ,,E viva”…) i zbog toga svaka ideologija ubrzo nakon svog nastanka propadne. Multikulturalizam se kao ideja razbija u hiljadu komada pred aktuelnom izbjegličkom krizom. ,,Humanitarni cinizam Evrope” (ponovo hvala Žižeku) pokazuje golotinju i veoma sićušan penis kada treba vrata otvoriti Drugosti. Lako je kroz Šengen omogućiti slobodno kretanje Slovencu u Austriji. Pravi test Šengena, Evropske konvencije je upravo izbjeglička kriza i (ne)odgovornost-za-Drugog.
Evropska politika sopstvenom razvodnjenošću i inertivnošću kao da je poručila da multikulturalizam ima šanse dok nema drugih kultura. Kada se one pojave, tada zatvaramo granice. Desilo se ono što je Bodrijar predviđao: ,,Uzdizanje vrijednosti do univerzalnosti je preludijum njenoj transparentnosti, što je samo po sebi preludijum njenom iščeznuću”. Uz jedan mali dodatak, mogućnost za realizaciju i etičku valorizaciju vrijednosti uopšte nije postojala.
Da sublimiramo: multikulturalizam nije dostižan zbog problema inherentnih samoj ideji. Kada bi ideju modifikovali bila bi potrebna tri teška koraka da do realizacije dođemo: samorefleksija, odgovornost-za-Drugog i razbijanje civilizacijskog utamničenja.
Konačno, moramo se okrenuti budućnosti, otvoriti umove i duše, revidirati lažne koncepte oličene u Evropskoj uniji. Do tada, ne preostaje nam ništa drugo nego da stavimo prst u uho i pjevamo pjesmu davno napamet naučenu: pjesmu moralnog ropstva i vječne pokornosti. Možda je zbog nemogućnosti čovjeka da raskine lance kojima je okovan razočaranje svijetom Željka Malnara ipak imalo utemeljenja.
Iluzija kraja. Nema je.
Naslovna fotografija: Kyle Glenn on Unsplash
