Istorijske okolnosti u kojima se javlja strategija odvraćanja (deterrence) neraskidivo su vezane za američku dominaciju u nuklearnom polju nakon Drugog svjetskog rata.
Naime, nuklearni primat i ekskluzivitet posjedovanja ultimativnog oružja demonstriran u Hirošimi i Nagasakiju, omogućio je američkim stratezima da formulišu doktrinu masivne odmazde (massive retaliation). Smisao doktrine oličen je u principu da će SAD na svaku vitalnu prijetnju reagovati upotrebom nuklearnog naoružanja. Kako je opšte poznato, u ovom periodu na bazi nuklearne dominacije SAD počinju kreirati transatlantsku platformu kroz Trumanovu doktrinu i Maršalov plan, iskoristiviši poslijeratno okruženje da demilitarizuju Njemačku i ekonomski penetriraju kako na njeno tako i na druga evropska tržišta kroz sveobuhvatne pakete pomoći. Nešto kasnije, u doba blokovske podjele svijeta, odnosi će biti institucionalizovani kroz NATO alijansu kao odraz zajedničke politike bezbjednosti. Kako bilo, ekskluzivitet SAD na polju nuklearnog naoružanja uzdrman je već krajem četrdesetih godina, iako još uvijek ne u punom smislu te riječi.
Prvi nuklearni šok desiće se 1957. godine kada Rusija lansira prvi vještački satelit u kosmos, i to na raketi R-7 koja će ostati upamćena kao prva interkontinentalna balistička raketa. Upravo na toj prekretnici, američki stratezi shvatili su da doktrina masivne odmazde više nema smisla jer je upitna preživljivost silosa, efikasnost strateških komunikacija, kao i cjelokupni potencijal za odmazdni udar u slučaju preemptivnog ruskog napada. Odgovor na novonastali set okolnosti nađen je u do tada nepoznatoj strategiji odvraćanja baziranoj na uvjerenju da će napadač u slučaju preemptivnog udara pretrpjeti takav odmazdni udar da se može smatrati neprihvatljivim rizikom. U tu svrhu uložena su ogromna sredstva i inženjerski kapaciteti u razvoj mobilnih interkontinentalnih raketa, strateških bombardera i nešto kasnije nuklearnih podmornica. Ovakva strateška postavka biće nazvana nuklearna trijada i još uvijek se njeno kompletiranje smatra elitnim dostignućem u nuklearnom klubu. Kada je kapacitet uzvratnog udara (second strike capability) dostigao nivo dovoljan da predstavlja neprihvatljivi trošak za preemptivnog napadača, došlo se do potpune ravnoteže snaga između dva bloka i naširoko analizirane doktrine obostranog sigurnog uništenja (mutual assured destruction – MAD).
Bazična postavka doktrine je da SAD sa jedne i Sovjetski Savez sa druge strane nakon preepmtivnog napada imaju dovoljno kapaciteta za potpuno uništenje napadača. Strateškim rječnikom, kapacitet za uzvratni udar postao je kamen temeljac nuklearne strategije i do današnjeg dana ostaje najznačajnija komponenta i tačka spoticanja prilikom debate o redukciji nuklearnog naoružanja ili potpunoj nuklearnoj nuli (pomenimo samo evropski balistički štit koji Rusiji predstavlja očitu prijetnju po uzvratni kapacitet zbog toga što se smatra da bi razoružavajući preemptivni udar sa tako male distance imao neprihvatljivi i konvencijama zabranjeni negativni uticaj po preživljivost silosa).
Nakon što su SAD javno demonstrirale MAD logiku, a SSSR je posredno prihvatio doktrinom preemptivnog nekorišćenja, u igru ulazi strategija fleksibilnog odgovora kao refleksija nešto mekših američkih administracija nevoljnih da trku u naoružanju neprestano sprovode pod sjenkom nuklearne anihilacije. Predviđeno je da se na vitalne prijetnje odgovara ili limitiranim nuklearnim napadom kroz pojam taktičkog nuklearnog oružja ili silovitim konvencionalnim snagama kojima ni tada ni sada u odnosu na SAD nije bilo takmaca makar po tehnološkoj razvijenosti i strateškoj svijesti, ako već ne po pukom broju vojnika. Strateško nuklearno naoružanje ostaće kao posljednja mjera (measure of last resort) za najozbiljnije prijetnje po postojanje države i kao takvo će biti tretirano u svim nuklearnim strategijama.
NATO alijansa stvorena pod egidom američkog nuklearnog potencijala dugo je tragala za formulacijom sopstvene strategije odvraćanja, a ovaj feljton je tretirao isključivo dokumente i događaje iz dekade u kojoj živimo. Naravno, porijeklo NATO doktrine je staro koliko i sama organizacija, a isto toliko i vječita dilema da li je razumnije odvraćati konvencionalno ili nuklearno ili koristiti obije mogućnosti. Sa nuklearnim odvraćanjem na nivou Alijanse postoji više problema.
Prvo, nuklearni kapaciteti su apsolutno u domenu suvereniteta država članica koje ih posjeduju. Tako, niko osim Francuske nikada neće imati pristup francuskim raketama, koliko god one bile na raspolaganju Alijansi. Na kraju, uvijek će nacionalna politička i vojna vrhuška biti zadužena za konačnu odluku. Drugo, mjehur produženog odvraćanja (extended deterrence) koji SAD pružaju može u slučaju izmijenjenih okolnosti da nestane i tada Alijansa upada u velike probleme. Dakle, nuklearna zaštita predstavlja mnogo više od samog fizičkog osiguranja, ona je uslov povjerenja i određenog stepena delegiranja državnog suvereniteta Alijansi. Treće, interesi država članica se često ne poklapaju i moguće je da uprkos vitalnoj prijetnji ka nekoj od članica, nuklearne sile neće biti voljne da obezbijede nuklearnu zaštitu. Na taj način, nuklearno odvraćanje gubi na važnosti i biva eksploatisano od strane neprijatelja.
Iz prethodnih razloga NATO alijansa je uvijek i gotovo simbolički naglašavala da je kamen temeljac Alijanse zajednički nuklearni arsenal, ali se takođe nije gubilo iz vida da strategija odvraćanja počiva na miksu konvencionalnog i nuklearnog odvraćanja, a u novije vrijeme i raketne odbrane ili balističkog štita. Hladnoratovska postavka NATO strategije odvraćanja je počivala na strateškom nuklearnom naoružanju jer se pretpostavljalo da do konvencionalnog sukoba teško može doći. U vremenu doktrine sporednih teatara, preteče proksi ratovanja, odvraćanje nuklarnog tipa značilo je subordinaciju evropskog dijela Alijanse interesima transatlantskog partnera. Prethodno se možda najbolje ogleda u evroraketnoj krizi 1979. godine kada je prisustvo američkih raketa srednjeg dometa Pershing 2 u Evropi izazvalo žestoku reakciju SSSR-a i gotovo isprovociralo eskalaciju na evropskom tlu. Posredna rezultanta krize bio je trenutno veoma aktuelni ugovor o eliminaciji kopnenih balističkih i krstarećih raketa kratkog i srednjeg dometa između SAD i SSSR (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty). Uglavnom, NATO je u sumrak krize usvojio takozvanu double-track odluku kao očiti primjer nuklearnog odvraćanja: ili će biti dogovorena obostrana redukcija strateških arsenala, ili će se broj Pershing 2 raketa u Evropi multiplicirati što bi naravno značilo značajnu opasnost po sovjetski kapacitet uzvratnog udara u sukobu većih razmjera.
Sa približavanjem kraju Hladnog rata i procesima detanta, NATO je postepeno dolazio do Harmelovih principa analiziranih u ovom feljtonu, te se vjerovatnoća nukelarne eskalacije smanjivala. Naravno, uzrok tome je raspad istočnog bloka, te karakter nove ruske prijetnje koja je još uvijek bila moćna, ali ni sjenka onoj iz prethodnih dekada. NATO kao strateški odgovor više nije morao isticati nuklearnu moć, već je sa jednakom kredibilnošću mogao uključiti u igru konvencionalne snage. Debata koja je obilježila dekadu nakon Hladnog rata je bila oko raketne odbrane ili balističkog štita kao zamjene za prisustvo američkih strateških nuklearnih snaga na evropskom tlu. Saveznici u Evropi, pogotovo oni na obodima Alijanse nisu htjeli ni da čuju za povlačenje američke nuklearne udarne igle, koliko god projekat balističkog štita bio kredibilan, možda čak i efektniji od strateškog oružja u smislu odnosa cijene i mogućih rezultata. Jedna zemlja i jedna regija su bile najglasnije u ovoj debati, uplašeni različitim vrstama prijetnji.
Turska je od ulaska u NATO alijansu na svojoj teritoriji imala stacionirane američke strateške nuklearne snage, i to u bazi Indžirlik. Kroz evoluciju ugovornog prava, njihov broj će se smanjivati, a krajem Hladnog rata, SAD tvrde da je potpuno povlačenje nuklearnog oružja sjajna alternativa modernizaciji. Uprkos realnoj prijetnji sa Bliskog istoka koju je Turska efektivno odvraćala prisustvom američkog nuklearnog arsenala, smatralo se da postoje drugi mehanizmi. Ovdje ćemo uočiti i početak potpune orijentacije SAD na konvencionalno odvraćanje. Naime, SAD su tvrdile da bi za potrebe odvraćanja bliskoistočne prijetnje bilo dovoljno prisustvo flote sa nosačem aviona i taktičkim nuklearnim raketama jer je veoma teško bilo i promisliti koji bi bezbjednosni izazov mogao prevazići ograničenu eskalaciju s obzirom da nijedna država Bliskog istoka nije posjedovala nuklearni arsenal.
Kako bilo, Turska je reagovala burno i najavila da bi povlačenje strateškog nuklearnog naoružanja značilo početak razvijanja turskog nuklearnog programa kao mjere osiguranja protiv bliskoistočnih izazova. NATO alijansa je naravno znala da bi novi nuklearni program na njenom tlu značio opasan presedan, te je povjerenje na kraju dato nuklearnom odvraćanju prema željama Turske, koja je uprkos tome nastavila sa povremenim nepodobnim akcijama, kao što je akvizicija ruskih balističkih odbrambenih sistema. Ipak, tek će drugi bok Alijanse pokazati svu moć konvencionalnog odvraćanja.
Naravno, riječ je o Baltiku kao regiji koja je izuzetno blizu Rusiji te je moguća meta za razne vrste prijetnji, makar sudeći po takozvanoj Gerasimovljevoj doktrini koja će biti analizirana u idućem nastavku. Ruske akcije na Krimu, u Ukrajini i hibridnog tipa u Baltiku pokazali su Alijansi da se određene mjere moraju preduzeti. Osim balističkog štita u Redžikovu i Devuselu, pokrenuta je akcija Enhanced Forward Presence na Samitu u Varšavi, projekat koji sugeriše da se velika sila može asimetrično balansirati. Mnogi kritičari tvrde da su broj vojnika i resursi uključeni u projekat minorni, ali kao mjera odvraćanja sasvim su dovoljni da odigraju ulogu tripwire mehanizma na prelasku iz odvraćanja u odbranu. Prilikom pokretanja EfP projekta, sve države članice bile su saglasne da je konvencionalno odvraćanje upravo mjera koja neće dovesti do dalje eskalacije, već veoma vjerovatno do smirivanja tenzija.
Konačno, smijemo tvrditi da je NATO alijansa nastala kao nuklearna, ali je postepeno dobijala karakter konvencionalne, da bi konačno danas u svim strateškim dokumentima bio naglašavan značaj prigodnog miksa nuklearnih, konvencionalnih i balističko odbrambenih snaga. Strategija odvraćanja bazirana na ovakvoj podjeli, veliki je zalog za budućnost u kojoj su mogući razni scenariji od ugrožavanja transatlantskih odnosa, preko karaktera novih prijetnji pa sve do najmanje realne potpune eliminacije nuklearnog naoružanja. Koliko god znali da će nuklearni arsenali biti zadnji korišćeni u bilo kojem sukobu, toliko oni moraju postojati kao garant protiv neodgovornog ponašanja i nuklearnog nasilništva. Bezbjednija i sigurnija Alijansa će ipak opstajati kao najjači vojni savez dok god ima nuklearnu bazu i konvencionalnu nadgradnju kao garant stabilnosti spram svih ne-nuklearnih prijetnji, a više spram međunarodnog sistema u kome centrifugalne tendencije pružaju iluziju moći iracionalnim akterima.
