Kada se sagleda sajber istorijat Sjevernoatlantskog saveza (NATO), djeluje kao da se Polu Viriliju može dati za pravo da je Operacija Saveznička sila, odnosno NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) bila prvi primjer rata vođenog isključivo u orbiti.
Spram plejade dokaza iz svakodnevnog života, dromološka primjedba oca dromologije vjerovatno je izdržala i ispit vremena: naime, nakon prijavljenih sajber napada na Alijansu tokom 1999. godine, a navodno od strane srpsko-rusko-kineske koalicije, sajber sfera Saveza artikulisala se u vrlo složen sistem do sada pretežno odbrambenih eskalirajućih mehanizama čija se poruka može interpretirati što doktrinom prilagodljivog odgovora, što doktrinom odvraćanja (deterrence). Konačno, čini se da je i na planu odvraćanja Virilio vješto nakalemio nadolazeću stvarnost na koncepte prošlosti: „drugo odvraćanje“ i „informaciona bomba“ samo su neki od pojmova iz knjige „Strategija obmane“ (1999) nedavno preminulog francuskog filozofa brzine.
Da bismo razumjeli kako je 1999. godina neočekivano postala prekretnica na sajber polju NATO Alijanse, neophodno je zaći u novi milenijum, otpočet inter alia samitom u Pragu iz 2002, kada je definisan program sajber odbrane (Cyber Defense Program). Kako su navedeni napadi iz 1999. podrazumjevali naizgled banalno zamrljavanje službenih veb stranica (defacement), ali i neupitno kritično onemogućavanje usluga (Denial of Service, DoS), stvoreni su i prvi kapaciteti za odgovor na računarske incidente (NATO Computer Incident Response Capability – NCIRC). No, ni navedeno, kao ni sveobuhvatan politički vodič iz 2005. godine nisu spriječili dugotrajne sajber incidente koji su se odviјаli u Estoniji tokom 2007.
Vrlo prosto, za razliku od onemogućavanje usluga iz 1999. godine, razvijen je mehanizam distribuiranog onemogućavanja usluga (Distributed Denial of Service, DDoS), čije su prednosti u informativnim zahtjevima sa ogromnog broja fantomskih klijentskih računara, a što ponižava svaku strategiju odbrane koja se fokusira na samo jedan od mnogih izvora zahtjeva. Na taj način, sajtovi predsjednika, ministarstava, parlamenta, političkih partija i slično našli su se najednom pod najezdom, što je navelo Alijansu da na nadolazećem samitu u Bukureštu dalje razvije postojeće kapacitete. Tim povodom stvorena je Agencija za upravu sajber odbranom (Cyber Defense Management Authority – CDMA) koja je kasnije pretvorena u odbor, kao i Centar izuzetnosti za saradnju u sajber odbrani (Cooperative Cyber Defense Centre of Excellence – CCDCoE), sa sjedištem upravo u napadnutom Talinu. I dok je CDMA imao konkretne zadatke, osim što je postavljen stepen iznad NCIRC, talinski centar ograničen je na podršku oboma, najviše kroz studije takozvanih najboljih praksi (best practices), dok su poznata i dva talinska udžbenika iz 2013. i 2017. o sajber oružanim sukobima, odnosno sajber operacijama, najčešće iz perspektive međunarodnog prava.
Do lisabonskog samita i relevantnog paketa reformi, planirani su još i timovi za brz odgovor (Rapid Reaction Teams – RRTs), dok je sam samit produbio postojeće odbrambene kapacitete. U međuvremenu, po prvi put se ozbiljno govori o ofanzivnom karakteru sajber sfere Alijanse. Ako je imaju kopnene, vodene i vazdušne snage, legitimnim se činio zahtjev da takvu vrstu obrisa poprimi i razvijajući sajber domen. Navedeni predlozi zatiču vojne komandante usred vojnih operacija u Libiji pod potkroviteljstvom Alijanse, a uz autorizaciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija kroz rezolucije 1970 i 1973 (2011). Ni glavni odgovorni nije ništa manjeg značaja: tadašnji predsjednik SAD-a, Barak Obama.
Zamisao je vrlo jednostavna, praktična, nepobitna: zašto prosto ne osigurati zabranu leta (no-fly zone) iznad Libije sajber kapacitetima sa neprimjetne udaljenosti, a kroz primoravanje na sletanje svih neprijateljskih vazdušnih snaga, kao i onemogućavanje drugih sredstava vazdušne odbrane? Ovo pitanje ipak se nije našlo na stolu tokom junskih pregovora koji su doveli do usvajanja akcionog plana za sajber odbranu (Cyber Defense Policy and Action Plan). Pa ipak, fokus je ovog puta na dugoročnom planiranju, o čemu svjedoči i to da sajber polje nalazi svoje mjesto u ojačanom obliku Komiteta za odbrambenu politiku i planiranje (Defence Policy and Planning Committee in Reinforced format – DPPC(R)). U prevodu, relevantni razvoji sada su nadgledani od strane zamjenika Generalnog sekretara organizacije. Ovaj komitet ujedno je i poslednji stepenik na eskalacionoj ljestvici Alijanse i svega korak ga dijeli od Sjevernoatlantskog savjeta.
Izvan glavnog okvira, važno je istaći i ulogu Agencije za rukovođenje, kontrolu i komunikacije (NATO C3 Agency – NC3A), kojom predsjedava odgovarajući odbor (NATO C3 Board). Agencija i odbor nalaze se tako na braniku odbrambenih inicijativa u okviru Alijanse, što je polovično i zadatak Divizije za nadolazeće prijeteće izazove (NATO Emerging Security Challenges Division). Konačno, tehnički i operativan dio bezbjednosnih usluga zadatak je Agencije za komunikacije i informacije (NATO Communications and Information Agency – NCIA) koja, recimo, nadgleda kapacitete za odgovor na računarske incidente (NCIRC).
Osim organizacione strukture, interesantna je i igra percepcija koja se tiče člana 4, odnosno 5 Sjevernoatlantskog ugovora: naime, mnoga se pitanja mogu postaviti oko prirode sajber polja, gdje neizbježno figurira i međunarodno pravo, kako se da zaključiti iz dva toma talinskih udžbenika na navedenu temu. Recimo, šta je sajber oružani sukob, šta operacija, šta zločin, šta špijunaža, a šta terorizam? Priroda referenata diskusije tako je neizbježno uslovila i odgovore, što ne znači da je aktivacija člana 5 i kolektivne odbrane u potpunosti isključena kao mogućnost. Naprotiv, pitanje je samo da li je sajber terorizam pertinentan narastujućoj ideji „superterorista“ koju je u embrionalnoj formi izložio još Kenet Volc, a vezano za nuklearnu debatu sa Skotom Saganom. Drugim rječima, koja je komparativna prednost terorističkih sajber kapaciteta u postojećoj konstelaciji spram daleko medijski lukrativnijih i oružano efektivnijih oruđa? Iz za sada nerješivih enigmi svakako možemo izvući jedan lajtmotiv: NATO sajber strategija trenutno oscilira između odvraćanja negiranjem (deterrence by denial) i odvraćanja kažnjavanjem (deterrence by punishment).
Pa ipak, u julu 2016. godine, Alijansa je konačno izjednačila sajber domen sa kanonskim vazduhom, zemljom i vodom. U prevodu, dosadašnja analiza slučaja, konkretno sajber incidenata, neće više biti pojedinačno mjerena spram člana 5, već bi implicirala njegovo automatsko aktiviranje. To je ujedno bio i jedan od najčešćih zahtjeva reportaža iz analitičkih centara, poput već pomenutog sajber rasadnika sa sjedištem u Talinu. Jednostavno, ukoliko Alijansa zajedničkim angažmanom i obavezom ne opravdava ulaganja u kolektivnu odbranu, onda se gubi i njen razlog za postojanjem, raison d’être.
Druga se pak vrsta zahtjeva ticala razvoja ofanzivnih kapaciteta, odnosno razmatranja mogućnosti da Sjevernoatlantski savez i sam prvobitno napadne u najrazličitijim gorepomenutim okolnostima. Ishod je takav da je i ovaj predlog nedavno naišao na razumjevanje vođa NATO Alijanse, pa je na poslednjem samitu u Briselu, održanom 2018. godine planirano formiranje Centra za operacije u sajber prostoru (Cyberspace Operations Centre – CyOC), sa sjedištem u Monsu (Belgija), a koji će biti potpuno operativan od 2023. godine. Ovo ne znači da će NATO svoje kapacitete stvarati od nule buduće da su ih nacionalni entiteti već posjedovali, in primis SAD, ali svakako predstavlja bitan korak na stvaranju vjerodostojnog sajber odvraćanja i na ovom polju. Kako smo vidjeli, upravo se u SAD-u, makar u retrospektivi, može tražiti glavni odgovorni za ovakvu transformaciju Saveza budući da Obamin rezon nije ostao samo izolovan šapat: aprila 2016. Robert Vork, tada zamjenik Sekretara odbrane, izjavio je da SAD bombarduju ISIS sajber bombama. Za one koji su to dugo priželjkivali, postojeći razvoj situacije konačno kredibilno povezuje odbranu NATO mreže i strategiju odvraćanja (deterrence). Na tom planu, svakako je dostojan pomena i tehnički dogovor (Technical Arrangement) iz 2016. između EU i NATO, kojim se Unija i Savez obavezuju na saradnju, razmjenu informacija, istraživanje i zajedničke vježbe.
Na koncu, sa strogo teoretske tačke gledišta, pitanje je da li je akcenat stavljan decenijama na ofanzivne sposobnosti zaista od presudnog značaja. Iako omogućava Alijansi da očvrsne strategiju odvraćanja, bilo negiranjem, bilo kažnjavanjem, jednako je tačno da je Regan porazio SSSR neprobojnom Inicijativom strateške odbrane (Strategic Defense Initiative – SDI). U tom smislu, narastujuće mješanje razvijajućih ofanzivnih i defanzivnih kapaciteta, a u izuzetno nedefinisanom polju kakvo je sajber, svakako je od malo značaja za kristalizaciju pristupa „zaraćenih“ strana.
