U četvrtom delu feljtona Nikolić analizira različite izazove sa kojima se NATO suočavao – od sukoba SAD i Turske do prepreka zbog ugovornog prava.

Naša Alijansa, naši problemi

Godina samita u Briselu nije donijela veće promjene u spoljašnjim bezbjednosnim prijetnjama, već je pokazala izvjesnu mjeru erozije povjerenja unutar same Alijanse. Naime, samit je trebalo da bude organizovan u Istanbulu, međutim čak 18 članica uključujući Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju i Njemačku bile su protiv te ideje iz razloga pogoršanih odnosa između Evropske unije i Turske, a pogotovo SAD i Turske, prvenstveno oko krize u Siriji i američke vojne pomoći kurdskim milicijama. U vremenu kada je Redžep Tajip Erdogan prijetio vojnim napadom na američke marince stacionirane u Siriji, a Donald Tramp podsjećao na američki nuklearni kapacitet stacioniran u Turskoj, Alijansa je odlučila da se prećutno svrsta na stranu transatlantskih partnera. Zaoštrenost je dodatno pojačana nakon što je Erdogan najavio akviziciju najmodernijeg ruskog PV sistema S-400 Trijumf.

Odluka da se lokacija održavanja samita prebaci u Brisel kao simboličko sjedište Alijanse bila je značajna iz više razloga, među kojima određene trzavice u transatlantskim odnosima zauazimaju istaknuto mjesto. Iako će o odnosu Trampove administracije prema Alijansi biti detaljno riječi u nekom od narednih djelova, bitno je naglasiti da su cjelokupna deklaracija sa samita, kao i obraćanje Jensa Stoltenberga bili obilježeni suptilnom transformacijom Alijanse u našu Alijansu. Intenzivno i ekstenzivno koristilo se prvo lice množine, a po prvi put se na početak deklaracije karakter transatlantske veze označava kao vitalan. Član 1 u gotovo apokaliptičnom tonu saopštava kako se samit održava u doba ugrožene bezbjednosti država članica i uopšte ugroženom međunarodnom poretku zasnovanom na zakonskim i običajnim normama.

Naša Alijansa, novi problemi

Konvencionalne prijetnje po bezbjednost zemalja članica Alijanse i dalje su prevashodno u domenu ruskih agresivnih akcija na istoku i nasilnih nedržavnih aktera na južnom boku. Kako bilo, u deklaraciju se uvode i novi pojmovi u članu 2: sajber prijetnje, hibridne prijetnje, nuklearni terorizam. Iako akademski definisano ima drugačije značenje, u praksi NATO alijanse hibridne prijetnje su vezane za dezinformacijske kampanje, lažne vijesti, kao i brisanje granice za proglašavanje određene akcije konvencionalnim napadom. Naravno, svi ovi pojmovi javljaju se kao reakcija na poteze Kremlja koji čak ponekad i fizički zvučnicima na graničnim prelazima nudi alternativnu viziju trenutnih događaja. Najveći izazov po ovom kriterijumu su takozvani mali zeleni ljudi, tj. vojne snage u uniformama bez obilježja koje na teritoriju zemalja članica ulaze regularnim putevima, a naoružavaju se u manjinskim ruskim zajednicama (na primjer, Narva u Estoniji) i vrše akcije zauzimanja policjskih stanica, lokalnih parlamenata i slično. Do sada nasilje nije eskaliralo, ali se pojava naoružanih ljudi u uniformama bez mogućnosti za identifikaciju smatra ozbiljnom prijetnjom koja briše granice između vojske i nedržavnih aktera.

Po strategiju odvraćanja NATO alijanse najznačajniji je problem nuklearnog terorizma, ali i posjedovanje nuklearnog oružja od strane nepredvidivih režima (rogue) poput Irana ili Sjeverne Koreje. Ovo drugo je relativno stara post hladnoratovska tema o tome kako je čak i najvećoj sili nemoguće da odvraća mali nuklearni arsenal nesputan doktrinom preemptivnog nekorišćenja jer u mjeri u kojoj je strategija odvraćanja racionalna, toliko su donosioci odluka u autoritarnim režima skloni iracionalnim potezima. U konačnom, mali nuklearni arsenali se u praksi odvraćaju raketnom odbranom i konvencionalnim snagama, što SAD demonstrira Aegis Ashore sistemom o kojem je bilo riječi, ali i snažnim mornaričkim prisustvom u Sredozemnom moru.

Mnogo veću zabrinutost izaziva potencijalni nuklearni kapacitet u rukama terorističkih organizacija. Koliko god bili iracionalni, svaki režim je moguće locirati i precizno utvrditi gdje je centar gravitacije njegove strategije kako je to definisao još Klauzevic. Terorističke grupe i nedržavni akteri predstavljaju novu bezbjednosnu prijetnju u punom smislu te riječi: transnacionalnu, deteritorijalizovanu i asimetričnu. Postavlja se pitanje da li je uopšte moguće odvraćati neprijatelja čiju ne znate lokaciju. Naravno, karakter nuklearnog oružja koje takve organizacije mogu nabaviti je izuzetno ograničenog tipa, ali i sama mogućnost nabavke izaziva određenu nelagodnost u bezbjednosnom sektoru. Prema dostupnim informacijama, militantno krilo Hezbolaha je za sada jedina teroristička organizacija u posjedu balističkog naoružanja i to taktičkih raketa Skad sovjetske proizvodnje i dometa ne većeg od 250 kilometara što može predstavljati isključivo lokalnu ili manju regionalnu prijetnju. Za sada nije zabilježen slučaj proliferacije nuklearnog naoružanja od strane nedržavnih aktera.

Naša Alijansa, naši odgovori

Karakter strategije odvraćanja ostao je nepromijenjen, a napori iz Njuporta i Varšave još jednom bivaju potvrđeni i obnovljeni. U članu 46 Alijansa se po prvi put srijeće sa izazovom ugovornog prava koje reguliše pitanja nuklearnog naoružanja. Naime, riječ je o INF sporazumu o nuklearnom naoružanju malog i srednjeg dometa između tada SSSR-a i SAD-a koji zabranjuje upotrebu svih kopnenih nuklearnih kapaciteta, balističkih raketa, krstarećih raketa i lansera (dakle, ne pomorskih ili vazdušnih) dometa između 500 i 5500 kilometara. SAD su optužile Rusiju da lažno predstavljaju raketu 9M729 Novator sa smanjenim dometom kako bi prikrili stvarnu mogućnost da se isti poveća.

Raketa Novator 9M729
Raketa Novator 9M729

Cinici bi rekli da iza američkih optužbi stoji američki interes jer nakon prestanka važenja ugovora američka vojska može početi sa proizvodnjom raketa srednjeg dometa i na taj način odvraćati Kinu i njihovu nuklearnu trijadu koja je skoro zaokružena (dalekometni bombarder, interkontinentalna balistička raketa, nuklearna podmornica). Alijansa će u budućnosti morati da redefiniše sopstvenu strategiju odvraćanja u dijelu nuklearnih kapaciteta i prilagodi je novonastalim okolnostima u ugovornom pravu.

U članu 14 izražava se posvećenost Alijanse povećanju borbene spremnosti kroz NATO inicijativu spremnosti, drugačije nazvanu „4 puta 30“. Naime, riječ je o planu da se kombinovane nacionalne snage stave na raspolaganje Alijansi i to u sljedećoj strukturi: 30 bojnih brodova, 30 velikih ili srednjih manevarskih bataljona, 30 kinetičkih vazdušnih skvadrona spremnih za borbu u roku od maksimalno 30 dana. Ovakav plan povećava nivo obuke, interoperabilnosti i spremnosti snaga da zadovolje kriterijume Alijanse.

Upravo je nivo obuke naglašen u članu 17 i shodno tome zatražen veći broj vojnih vježbi koje će omogućiti bolju saradnju i koheziju među nacionalnim snagama. Želje Alijanse ispunile su se već par mjeseci nakon samita kroz veliku vojnu vježbu Trident Juncture 2018. Više od 50 hiljada vojnika, 10 hiljada vozila uz prisustvo više stotina vazduhoplova i nešto manje od stotinu plovila simuliralo je u Norveškoj pozivanje na član 5 osnivačkog akta Alijanse, tj. pokazana je spremnost snaga da reaguju na poziv bilo koje države članice za kolektivnu odbranu.

Vježba je proglašena uspješnom uprkos manjim incidentima sa norveškim civilnim plovilom i povremenim upadima ruskih izviđačkih aviona u vazdušni prostor Norveške. Lokacija za vježbu je ciljano izabrana kako zbog ekstremnih klimatskih uslova, tako i zbog uključivanja strateških partnera u vojne manevre, konrektno Finske i Švedske. Ova vježba je bila veoma efikasno sredstvo odvraćanja odbijanjem i definitivno je demonstrirala spremnost Alijanse da se nosi sa evoluirajućom prirodom bezbjednosnih prijetnji koja opet izaziva potreba za konstantnim redefinisanjem sopstvene strategije.

U idućem nastavku gost feljtona Igor Milić analizira pojam i praksu sajber prijetnji, kao i izgradnju kapaciteta unutar Alijanse za suprotstavljanje novom tipu bezbjednosnih izazova.

Pročitajte treći deo feljtona.

PODELI
Prethodni članakEvolucija NATO strategije odvraćanja: Deo treći (Varšava 2016)
Sledeći članakCentar po drugi put pomogao deci iz enklava na Kosovu i Metohiji
Luka Nikolić
Rođen je 8. novembra 1994. godine u Kotoru, Crna Gora. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, a studirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i Institutu za političke nauke u Opolama, Poljska. Član je Berlinskog filozofskog foruma i AEGEE Europe. Učestvovao je na brojnim konferencijama i seminarima, među kojima su najskoriji Balkanski seminar o bezbjednosnoj arhitekturi na Kranjskoj Gori, konferencija o migrantskoj krizi u Strazburu pod pokroviteljstvom Svjetske federacije liberalne omladine i NATO vojna vježba o kriznom menadžmentu u Podgorici. Objavio je poglavlje vezano za postmoderni duh terorizma u publikaciji za prestižnu izdavačku kuću Brill iz Leidena, Holandija. Polja interesovanja su mu međunarodni odnosi, bezbjednost i politička filozofija. Tečno govori engleski i italijanski jezik.