U četvrtom delu feljtona o nafti, Jovo Ilić se dotakao aktuelnog pada cena „crnog zlata“ zbog neuspelog dogovora između Rusije i Saudijske Arabije o maksimalnim proizvedenim količinama. Kako je na sve to uticala, sve surovija i smrtonosnija, pandemija koronavirusa? Kome odgovara pad cena nafte, a kome ne, i zašto? Šta se tačno desilo sa sporazumom „OPEK plus“ i šta možemo očekivati u periodu koji je pred nama?
Poslednjih dana čitav svjet se nalazi u vanrednom stanju. Svakim danom koronavirus zarazi na hiljade ljudi, a odnosi stotine ljudskih života. Međutim, strah i panika koje je virus izazvao daleko su veći. S tim u vezi, cijela ova situacija, u narednom periodu, izazvaće dobro poznati strah – onaj koji se tiče ekonomskih posledica koronavirusa i pitanja „koliko će sve ovo koštati“. Ekonomska panika i strah od recesije koju će virus izazvati, šire se brže od samog virusa. Desetine hiljada ljudi ostaje bez posla, a još veći broj njih strahuje za svoju budućnost. Berze su u kolapsu, a avio-industrija je u teškoj situaciji zbog obustave većine letova. Ugostitelji i mali preduzetnici su u još većem problemu, a na strah od ekonomske recesije još više utiče i pad cijene nafte na svjetskom tržištu.
Na samom početku, bitno je da napomenemo da je pad cijene nafte na svjetskom tržištu prvenstveno izazvan prekidom tzv. sporazuma „OPEK plus“, o smanjenju proizvodnje nafte, koji je bio na snazi od počeka 2017. godine. Sporazum Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEK) i Rusije produžavao se više puta, a uslovi su se mijenjali. Do kraja 2019. godine, po slovu sporazuma, proizvodnja je smanjena za 1,2 miliona barela dnevno, u odnosu na nivo iz oktobra 2018. godine. Za tekuću godinu, predviđeno smanjenje je bilo 1,7 miliona barela. Međutim, sporazum je isticao u aprilu ove godine. Zato su se početkom marta u Beču sastali predstavnici OPEK-a i Rusije, kako bi dogovorili nove uslove za produžetak sporazuma.
S. Arabija koja je predstavljala zemlje OPEK-a zatražila je od Rusije ne samo da zadrži ranije uspostavljeni, niži nivo proizvodnje, nego da ga još dodatno smanji usled pada potrošnje nafte zbog panedmije koronavirusa. Rusija je to kategorički odbila što je pokrenulo naftni rat. Zbog propalih pregovora o maksimalnim proizvedenim količinama i o cijeni barela nafte, OPEK je 11. marta najavio povećanje proizvodnje i time izazvao najveći dnevni pad cijene nafte od Zalivskog rata 1991. godine. Cijena nafte na svjetskom tržištu je za samo jedan dan bila manja oko 20 odsto.
Ovim sporazumom, dvije strane su kontrolisale količine nafte koje se mogu naći na tržištu i na taj način održavale cijenu na visokom nivou. Čim sporazum nije produžen to je automatski značilo da će se veće količine nafte naći na tržištu, a što je za posledicu imalo pad cijene zbog viška količine nafte. Ukratko, cijena nafte pala je zbog sukoba država proizvođača oko maksimalnih proizvedenih količina i cijene tog energenta, ali i pada potrošnje izazvane koronavirusom.
Kombinacija uticaja koronavirusa i odluka saudijske kompanije Saudi Aramco da u aprilu poveća proizvodnju na rekordnih 12,5 miliona barela dnevno, dovela je do još većeg pada cijene na svjetskom tržištu. Saudijci, revoltirani time što Rusija nije pristala da smanji svoju proizvodnju, odgovorili su na to povećanjem svoje proizvodnje. Ujedinjeni Arapski Emirati su takođe rekli da će se pridržuti odluci S. Arabije, tako da će se u narednom period naći ogromne količine nafte na tržištu. Svi ovi činioci zajedno dovode do toga da je cijena nafte u poslednje vrijeme u slobodnom padu. Koronavirus je, pored stvaranja svjetske zdrastvene krize, izazvao i ekonomsku krizu na svjetskom tržištu.
Kina, najveći svjetski naftni uvoznik, od izbijanja krize izazvane koronavirusom troši dosta manje energije zbog prekida rada u mnogim industrijama koje su bile zavisne od nafte. Rafinerije su prošlog mjeseca smanjile svoje količine za skoro 20 odsto. U prvom tromesečju ove godine, svjetska potrošnja nafte bila je, u dnevnom pogledu, za 3,9 miliona barela manja nego prošle godine u istom periodu. Dodatni problem stvara i to što je avio-saobraćaj u većini zemlja skoro u potpunosti obustavljen. Ogromne količine nafte odlazile su na kerozin, koji je bio ogroman generator svjetske potoršnje. Dovoljno je bilo samo ukidanje letova preko Atlantika, koji su najfrekventiji, da se osjeti značajno smanjenje potrošnje kerozina.
Međutim, gubitnici u ovom naftnom ratu nisu samo S. Arabija i Rusija, već i SAD. U zadnjoj deceniji, SAD su uložile ogromna sredstva u eksploataciju nafte iz naftnih škriljaca, zahvaljujući kojima su zadnjih godina ponovo stale u red najvećih proizvođača nafte na svijetu, potiskujući S. Arabiju i Rusiju. Američka proizvodnja bila je preko 12 miliona barela sirove nafte dnevno, što ujedno predstavlja najveću proizvodnju u njenoj istoriji. Prošle godine, SAD su izvozile skoro četiri miliona barela nafte dnevno. Ovakva američka proizvodnja uticala je na nekoliko decenija dugu dinamiku stanja na naftnom tržištu, jer su Amerikanci postali ne samo jedni od najvećih uvoznika, već i izvoznika nafte.
Zato je sigurno da negativne posledice propalog sporazuma „OPEK plus“ neće samo osjetiti članice sporazuma, već i drugi svjetski proizvođači van sporazuma, među kojima se nalaze i SAD. Prekid sporazuma bio je veliki udarac za američke naftne kompanije koje su tokom prethodnih godina profitirale iz toga što su se članice OPEK-a dogovarale sa Rusijom da smanjuju svoju proizvodnju i plasman nafte na tržište, održavajući cijenu na visokom nivou.
Bitno je da napomenemo da su i prije prekida sporazuma „OPEK plus“, tokom prošle godine, od strane zemalja koje su izvan sporazuma, došle najave kako planiraju da povećaju svoju proizvodnju i pošalju veće količine nafte na tržište. Te zemlje uopšte nisu uobičajeni svjetski proizvođači nafte, niti im je proizvodnja proteklih godina bila na zavidnom nivou. Među te zemlje spadaju Brazil, Kanada, Norveška i, što je skoro nezamislivo, Gvajana. Ova poslednja je zadnjih godine otkrila ogromne rezerve nafte, koju su procjenjene kao treće u J. Americi, a ulaze i među prvih 20 na svijetu. Da ne bude zabune – skoro sve koncesije u njoj drži američki Exxon. Ove četri pomenute zemlje su već prošle godine najavile da će na tržište 2020. godine isporučiti skoro million barela nafte više, a naredne godine još million više.
Iz toga bi mogli zaključiti da je Rusija bila svjesna novih količina nafte na tržištu, pa čak i da je produžila sporazum sa OPEK-om, ona je znala da bi cijena nafte ponovo pala. Zato Rusija vjerovatno nije ni prihvatila produženje sporazuma o maksimalnim proizvedenim količinama. Vjerovatno je i odluka S. Arabije da sa svojom državnom kompanijom Saudi Aramco izađe na berzu, uticala na odluku Rusije da ne produži sporazum. Prema nekim izjavama ruskih zvaničnika i direktora naftnih kompanija, oni su se pribojavali da će izgubiti tržište od S. Arabije, a usput su imali u vidu da iz prikrajka vrebaju SAD, kao strateški saveznik S. Arabije.
Shodno tome, možemo izvući zaključak da je svjetsko tržište nafte prezasićeno, a biće još više. Ovdje moramo imati u vidu i to da Iran i Venecuela, koji spadaju u istorijski najveće proizvođače, zbog američkih sankcija, ne isporučuju velike količine na tržište. Sa druge strane, velika je vjerovatnoća da će niska cijena donijeti ekonomske olakšice velikim potrošačima i uvoznicima nafte, poput Kine, Indije i Japana, ali i potrošačima na benzinskim stanicama širom svijeta. Jeftinija nafta, sa druge strane, sigurno će dodatno zakomplikovati borbu protiv klimatskih promjena i pokušaje da se foslina goriva još manje koriste. U jednom od rijetkih zajedničkih saopštenja, Međunarodna agencija za energetiku (IEA) i organizacija OPEK, upozorili su da bi prihodi od nafte i gasa u zemljama u razvoju mogli pasti na najniži nivo u poslednje dvije decenije, što znači da bi zemlje u razvoju mogle izgubiti preko 70 odsto prihoda.
Cijena nafte manja od 30 dolara po barelu ne odgovara ni jednom od proizvođača. Zemlje proizvođači i izvoznice su projektovale svoje budžete na osnovu prihoda dobijenih izvozom nafte i gasa. Bliskoistočne zemlje su skoro 90 odsto svojih budžeta punile izvozom ovih energenata. Rusi su izjavili da su oni spremni da izdrže i cijenu manju od 30 dolara, iako je njihov budžet projetkovan za cijenu oko 40 dolara po barelu. SAD-u nikako ne odgovara cijena ispod 30 dolara, jer je eksploatacija iz naftnih škriljaca veoma skupa, i samim tim, po pomenutoj cijeni, totalno neisplativa.
Poslednjih mjeseci cijena nafte kretala se oko 50-60 dolara za barel nafte, a S. Arabija je insistirala na novom dogovoru kako bi se cijena još više povećala. Oni su priželjkivali cijenu od 80 dolara za barel nafte. Niska cijena u ovom momentu samo odgovara velikim uvoznicima nafte, poput Kine, jer će, zahvaljujući niskoj cijeni nafte, Kina sigurno prije izaći iz ekonomske krize u koju je upala zbog pandemije koronavirusa. Iako je pandemija sigurno usporila Kinu u njenoj namjeri da postane svjetska ekonomija broj jedan, niska cijena nafte joj garantuje brži povratak na taj kolosjek.
Svjedoci smo da nafte još ima u ogromnim količinama, tako da njena potrošnja u narednim decenijama neće puno opasti, a turbulencije cijena i nove dogovore zemalja proizvođača o maksimalnim količinama koje će se slati na tržište, svakako su stvari koje možemo očekivati.
Autor: Jovo Ilić, master politikolog za ekološku politiku
Naslovna fotografija: Dimas Ardian/Bloomberg
Treći deo feljtona pročitajte ovde.
