Poslednjih sedmica često smo slušali vijesti iz Italije, jedne od najpogođenijih zemalja koronavirusom. Podrška za italijanski narod dolazila je sa svih strana svijeta, a mi ćemo kao neki vid podrške da prenesemo priču o Enriku Mateiu, čovjeku koji je u velikoj mjeri zaslužan za ubrzani razvoj i modernizaciju Italije tokom druge polovine prošlog vijeka. Sjeverna regija ove zemlje, koja je i najrazvijenija, a kao što znamo i najviše pogođena virusom korona, razvila se i postala jedna od najbogatijih regija u velikoj mjeri zahvaljujući upravo Enriku Mateiu i njegovoj naftnoj politici.
Priča nas vodi u Italiju u godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, iz kog je ova zemlja izašla sa veoma razorenom privredom i malim ličnim dohotkom. Pored toga, veliki problem je predstavljala i činjenica da se veliki broj Italijana vratio iz izgubljenih kolonija i drugih država. Kako je čitav svijet krenuo u obnovu i modernizaciju nakon rata, istim putem krenula je i Italija. Međutim, za obnovu i reindustrijalizaciju bili su potrebni energenti, dosta energenata, u prvom redu nafta, koja je upravo nakon rata postala vodeći svjetski energent, smjenjujući na tronu ugalj. Italija je tih godina svu potrebnu naftu za svoje potrebe u potpunosti uvozila.
Još je fašistička Italija, tačnije Benito Musolini, 1927. godine osnovao državnu kompaniju Aziende Generale Italiana Petroli (AGIP). Cilj državne kompanije bio je da pronađe naftu i gas, čije bi količine bile dovoljne da se zadovolje sopstvene potrebe. Kompanija nija imala puno uspjeha u istraživanju sve do kraja 40-ih, kada će se, zahvaljujući Enriku Mateiu, pronaći ogromne rezerve nafte i gasa.
Matei, rođen 1906 godine, koji se istakao kao jedan od vođa pokreta otpora u toku rata, 1945. godine postao je zamjenik direktora državne kompanije AGIP. Glavni zadatak mu je bio da kompaniju pripremi za privatizaciju. Međutim, Matei se odlučio da uloži nova sredstva u istraživanja i za samo nekoliko godina ostvariće ogroman uspjeh. Naime, na italijanskom sjeveru, u blizini ušća rijeke Po, istraživači su za veoma kratko vrijeme pronašli rezerve gasa, a već 1949. godine, isto na sjeveru zemlje, u obalsti Kortemađore, pronađen je ne samo gas, već i ogromne zalihe nafte. Ova otkrića promjeniće budućnost Italije, ali prije svega njene sjeverne regije, koja će zahvaljujući pronalasku ovih energenata krenuti u nezadrživi razvoj.
Ovaj pronalazak dao je podstrek za dalja istraživanja pa su rezerve nafte i gasa pronađene i na Siciliji, Sardiniji, kao i Toskani, ali nalazišta na sjeveru zemlje bila su ubjedljivo najbogatija. Zahvaljujući ovim pronalascima, Matei postaje direktor kompanije AGIP, a kompanija je polako postajala jedna od vodećih italijanskih kompanija. Godine 1953. Enriko Matei uspio je izlobirati da italijanska skupština usvoji zakon kojim je AGIP fuzionisan sa ostalim državnim preduzećima koja su se bavila eksploatacijom, preradom ili transportom nafte i gasa u jednu zajedničku kompaniju Ente Nazionale Idrocariburi ili ENI. Kompanija se vodila kao državna ali je poslovala na komercijalnim principima, a Matei je postao direktor kompanije.
Nova kompanija ne samo da je ulagala u dalja istraživanja, već je krenula da gradi nova postrojenja za eksploataciju, nove rafinerije, naftovode, kao i novu flotu tankera, koji nisu nimalo zaostajali za tankerima najvećih naftnih kompanija. Glavni cilj Enrika Mateia bio je taj da obezbjedi energetsku nezavisnost za Italiju. Pronađene domaće rezerve bile su nedovoljne da pokriju sve veće potrebe Italije za naftom, pa je Matei krenuo da sklapa sporauzme i dogovore sa drugim zemljama koje su proizvodile naftu, kako bi istu kupovao po što nižim cjenama. Ovim potezom, Matei je sebi stvorio veliki broj neprijatelja.
Enriko Matei je sa pravom optužio najveće svjetske naftne kompanije koje su bile u kartelu da ograničavaju svjetsku proizvodnju nafte i tako drže cijenu na visokom nivou, što je naročito pogađalo Evropu koja je plaćala naftu po sistemu „Zaliv-plus“ (cijena nafte u SAD plus troškovi prevoza). Upravo je on, početkom 50-ih, govoreći o bezobzirnoj kartelizaciji tržišta nafte, skovao izraz Sette Sorele ili Sedam sestara, koji se odnosio na sedam angloameričkih naftnih kompanija. Kartel je tada djelovao zaista zastrašujuće, jer je kontrolisao preko 80 odsto svjetskih rezervi i proizvodnje nafte. Matei je nastojao da za svoju zemlju obezbjedi što nižu cijenu nafte, pa je zbog toga došao u otvoreni sukob sa ovim naftnim kompanijama.
Nakon nacionalizacije nafte u Iranu, 1951. godine, Matei se javio kao jedini kupac iranske nafte, koja je bila pod embargom najvećih svjestkih kompanija. Poslovanje Mateia ne samo da se nije sviđalo naftnim kompanijama, već i državama iz kojih one dolaze – SAD i Velikoj Britaniji. Nakon rušenja režima u Iranu i stvaranja međunarodnog konzorcijuma koji je preuzeo staru britansku koncesiju, gdje su udio dobile angloameričke nafte kompanije iz kartela, ali i francuski CPF (Total), Matei je tražio udio i za italijanski ENI. Međutim, kako je i sam izjavio, naišao je „ponižavajuće odbijanje Angloamerikanaca“.
Ovo odbijanje nije obeshrabrilo Mateia, čak upravo suprotno, jer od tada počinje da sklapa sporazume sa državama širom svjeta, a čak je uspio da obezbjedi i koncesiju u Iranu. Godine 1955. sa egipastkim predsednikom Naserom, postigao je dogovor da ENI dobije koncesiju na Sinaju. Iako nisu ponađene velike rezerve, obezbjeđene su određene količine sirove nafte, koje su se mogle prerađivati u novim rafinerijama koje je kompanija ENI izgradila.
Matei će nakon samo nekoliko godina od „ponižavajućeg odbijanja“ uspjeti da u direktnom kontaktu sa šahom Pahlavijem obezbjedi koncesiju u Iranu. Naime, na teritoriji koja nije bila obuhvaćena koncesijom „međunarodnog konzorcijuma“, Matei je za kompaniju ENI obezbjedio novu koncesiju, po kojoj se profit djelio u odnosu 75:25 odsto u korist Irana. Ovaj dogovor poremetio je kompanije iz kartela, jer su one upravo u to vrijeme sve koncesije imale u odnosu 50:50 odsto, a novi dogovor je značio i novu želju država za promjenom koncesija koje bi više bile u njihovu korist, kao ova u Iranu. Kartel je na sve načine pokušao da blokira sporazum, ali nije uspio. U martu 1961. godine prvi tanker kompanije ENI uploviće u luku Bari, noseći plodove dogovora iz Irana – 18.000 tona sirove nafte.
Samo nekoliko sedmica posle dogovora sa Iranom, Enriko Matei uspio je da sklopi slične dogovore i obezbjedi nove koncesije za ENI, ovoga puta u Libiji i Nigeriji. Ovi dogovori palili su crvene lampice kako u sjedištima naftnih kompanija, tako i u Londonu i Vašingtonu. Matei je svojim dogovorima u potpunosti poremetio naftnu ravnotežu koju su bile uspostavile angloameričke naftne kompanije, ali i političku i diplomatsku ravnotežu koju su bile uspostavile SAD. On je dogovarajući niže cijene nafte i koncesije sa drugačijim odnosom u profitu doveo sebe na nišan kartela, ali i velikih sila i njihovih obavještajnih službi.
Ubjedljivo najviše pažnje izazvaće odlazak Mateia u Moskvu 1958. godine. On je sa ministrom spoljnih poslova SSSR-a potpisao sporazum na pet godina, po kom su Sovjeti isporučivali oko 2,4 miliona tona sirove nafte godišnje Italijanima, dok su oni zauzvrat naftu plaćali u naturi, u vidu isporuke velikih cijevi za sovjetske naftovode. Sovjetima su bile potrebne cijevi radi izgradnje naftovoda od svojih naftnih polja do država u Istočnoj Evropi. Italijanska vlada prihvatila je sporazum koji je kompanija ENI sklopila, pa je osnovana i nova fabrika za izgradnju cijevi, čija je isporuka počela već početkom 60-ih.
Kada se sve sabere, Italija je dobila mogućnost kupovine sirove nafte po cijeni od jednog dolara za barel. U poređenju sa cijenom u Kuvajtu od 1,69 dolara, plus troškovi prevoza od 0,7 dolara po barelu ili one u SAD, gdje je sirova nafta sličnog kvaliteta koštala oko 2,6 dolara za barel, sovjetska ponuda bila je mnogo povoljnija za Italiju.
Za vrijeme američkog predsednika Ajzenhauera i njegove administracije, Matei je nosio epitet komuniste i čovjeka koji radi za interese Sovjeta. U stvari, on je samo radio za italijanske nacionalne interese i pokušao da što jeftinije opskrbi svoju zemlju energentima. U tome je imao prilično uspjeha i Italija je zahvaljujući potebnim energentima tih godina nevjerovatno napredovala.
Matei je pokušao da sklopi sporazum i sa nekim angloameričkim naftnim kompanijama, ali one nisu htjele da sarađuju. Situacija se promjenila dolaskom na vlast Džona Kenedija, koji je bio posrednik i inicijator dogovora koji je trebalo da sklope kompanije ENI i Exxon, a po kome bi ENI na rok od pet godina dobijao jeftiniju naftu. Matei je trebalo da otputuje u SAD, gdje je ugovor zvanično trebalo da bude sklopljen.
Samo par dana nakon objavljivanja da će ugovor biti potpisan, 27. oktobra 1962, Enriko Matei poginuo je u avionskoj nesreći. Pod nerazjašnjenim okolnostima srušio se njegov privatni avion kojim se vraćao sa Sicilije u Milano. Prva istraga, koja je bila površna, zaključila je da se nesreća dogodila zbog loših vremenskih uslova. Kasnije će se ustanoviti da je to bio jedan prilično lijep i sunčan dan. Matei je bio na vrhuncu svoje poslovne moći i u 56 godini života. Imao je zakazan sastanak sa Kenedijem, koji se nikad nije desio i možemo samo nagađati šta bi se dogodilo. Da stvar bude još zanimljivija, i sam Kenedi ubijen je godinu dana kasnije.
Odmah nakon nesreće, zbog površne prve istrage, počela su nagađanja o mogućem ubistvu i atentatu na Mateia. Poznati italijanski novinar Mauro de Mauro, koji je istraživao i Sicilijansku mafiju, početkom 70-ih, na molbu prijatelja počeće da istražuje i smrt Enrika Mateia. Međutim, i sam novinar Mauro je, 1970 godine, nestao, ubrzo nakon početka istrage, a to je pripisano Sicilijanskoj mafiji.
Tek 1997. godine biće otvorena nova zvanična istraga, koja je 2004. godine okončana. Istragom je utvrđeno da je uzrok pada aviona bila bomba, čiji su ostaci pronađeni. Avion je namjerno srušen, a osobe koje su stajale iza toga nikada nisu pronađene.
Italija je tih godina zahvaljujući Enriku Mateiu imala sigurne i jeftine izvore nafte, koje su omogućile italijanskoj privredi da se razvija nevjerovatnom brzinom. Matei je ostavio ENI sa suficitom u platnom bilansu, na veoma stabilnim osnovama i sa koncesijama širom svijeta. Kompanija je bila siguran i pouzdan izvor energenata potrebnih za italijansku privredu, a u narednih nekoliko godina, upravo zahvaljujući dobrim koncesijama u vrijeme Mateia, postaće jedna od najvećih svjetskih kompanija. Kompanija mu se odužila na taj način što je novi trans-mediteranski gasovod dobio njegovo ime.
Enriko Matei, ugledni italijanski privrednik i političar iz stranke Hrišćanske demokratije, zvanično je ubijen u atentatu. Nikada se nije saznalo ko je za to kriv: kartel, obavještajne službe, ili neko treći. Uživao je ogromnu popularnost u italijanskom narodu i možda bi postao budući premijer Italije. To, međutim, nikada nećemo saznati, i možemo samo da nagađamo o mogućim posledicama da je Enriko Matei poživio još koju deceniju.
Autor: Jovo Ilić, master politikolog za ekološku politiku
Naslovna fotografija: youmanist.it
Sedmi deo feljtona o nafti pročitajte ovde.
