U drugom delu feljtona o nafti, koji ekskluzivno za naš portal piše Jovo Ilić, diplomirani master politikolog za ekološku politiku, pročitajte i saznajte kako je Saudijska Arabija stala u red najvećih svijetskih proizvođača nafte, ali i kako je kompanija Saudi Aramco prešla put od svojih ranih početaka do toga da danas faktički ima status „države u državi“.
Nedavno je odjeknula vijest da pustinjski div Saudi Aramco, saudijska naftna kompanija, izlazi na berzu u Rijadu, što se zvanično desilo 11. decembra. Vrijednost kompanije procjenjena je na oko 1.700 milijardi dolara, što je zvanično najvrednija kompanija na svijetu koja je izašla na berzu. Pored toga, ova kompanija je i zvanično najprofitabilnija kompanija na svijetu: u prvoj polovini 2019. godine imala je oko 47 milijardi dolara zvaničnog profita, a prošle 2018. ukupni prihodi kompanije bili su preko 350 milijardi dolara, od čega je preko 110 milijardi dolara čistog profita.
Radi poređenja, druga najvrednija kompanija Apple zabeležila je prošle godine profit od oko 50 milijardi dolara, a Saudi Aramco je imao veći profit nego naftne kompanije Esso, Shell, B.P., Chevron i Total zajedno. Zvanični izvori kažu da će se Saudijska Arabija odlučiti da ponudi na rijadskoj berzi od 1 do 5 odsto akcija kompanije, kako bi se ostvarli prihodi države oko 100 milijardi dolara koji bi bili uloženi u diverzifikaciju privrede kao i u alternativne izvore energije i druge ne-energetske industrije. Međutim, za ovu pustinjsku kraljevinu, najvećeg svijetskog izvoznika nafte nekada nije sve izgledalo tako sjajno. Naime, prije samo 100 godina ta nepregledna pustinjska prostranstva nikome nisu bila privlačna.
U prvim borbama za kontrolisanje teritorija bogatih naftom, tokom prvih decenija 20. vijeka, teritorija koju danas zauzima država S. Arabija nije bila privlačna. Naime, po metodama koje su tada postojale smatralo se da na tim prostorima nema nafte, jer nije bilo određenih geoloških formacija koje bi ukzivale na njeno postojanje. To su prije svih tvrdili britanski istraživači koji su dolazili iz kompanije Anglo-Persian Oil (British Petroleum).
Velika Britanija je nakon Velikog rata zavladala velikim prostorom na Bliskom i Srednjem istoku, gdje je njena kompanija BP, koja je bila u većinskom vlasništvu britanske države, vodila glavnu riječ kada se radi o naftnim koncesijama, a Britanci, pozivajući se na Britansku nacionalnu klauzulu, nisu dozvoljavali koncesije kompanijama koje nisu dolazile sa britanske teritorije ili nisu bile u vlasništvu ljudi koji su rođeni na britanskoj teritoriji. Uz pomoć Britanaca za kralja Iraka proglašen je Fejsal, sin Huseinov, teritorija Palestine podjeljena je na Zapadnu Palestinu i Jordan, gdje je za kralja proglašen drugi Huseinov sin, Abdulah, a Zapadna Palestina ostala je pod direktnom britanskom upravom. Na tom prostoru kasnije je nastala država Izrael.
Husein je sa svojim sinovima 1916. godine vodio Arapsku revoluciju protiv Osmanskog carstva, pod nadzorom i patronatom Tomasa Lorensa (poznatijeg kao Lorens od Arabije). Sa druge strane, Britanac Džon Filbi podržavao je Abdula Aziza ibn Sauda koji je želio da postane vođa arapskog svijeta, pa je zbog toga Filbi bio kritički nastrojen prema Tomasu Lorensu. Međutim, Filbi nije uspio da ubjedi Britance da se priklone Ibn-Saudu, već su se oni odlučili za dinastiju Huseina. Kako bi se iskupio za neuspjeh, Filbi se stavio se u službu Ibn Sauda, čak je prešao i na islam. Ibn Saudu nije preostalo ništa drugo nego da se skoncentriše na teritorije na Arabijskom poluostrvu, koje zbog pustinjskih karakteristika Britancima nisu bile privlačne.
U toku 1920-tih godina, Ibn Saud proširivao je teritorije kojima je vladao i do kraja ove decenije uspio je da porazi sve neprijatelje na tom prostoru, na kom su većinom živila plemenska, nomadska plemena. Ibn Saud se kao apsolutni gospodar te oblasti proglasio za kralja i uspostavio vjersko-politički sistem koji je bio zasnovan na sunitskom shvatanju islama, tzv. vahabizmu. Zvanično je teritoriju kojom je vladao početkom 1930-tih nazvao Saudijska Arabija.
Kralj Abdul zavladao je siromašnim teritorijama, zbog toga su mu bila potrebna velika finansijska sredstva kako bi modernizovao svoju državu. Na savjet Filbija kralj se odlučuje da dopusti strana ulaganja u svoju zemlju. Nakon otkrića nafte, u susjednim zalivskim državama, poput Kuvajta, Katara i Bahreina, gdje su američki istraživači pronašli naftne rezerve, a Britanci pozivajući se na, Britansku nacionalnu klauzulu, zabranili samostalni ulazak američkih kompanija i dobijanje koncesija za naftu, kralj Ibn Saud odlučuje se da proba da proda koncesije za naftu u svojoj zemlji stranim kompanijama. Filbi, kraljev savjetnik, prvo se obraća Britancima i kompaniji BP, ali Britanci tu ponudu odbijaju zbog pogrešnog uvjerenja da na tim prostorima nema nafte. Zbog toga se Filbi obraća američkim naftnim kompanijama, i jedna od njih odgovara na poziv – Standard Oil of California (Chevron).
U julu 1933. godine, kralj Abdul potpisao je kraljevski dekret kojim je garantovao kalifornijskoj kompaniji koncesije na rok od 60 godina, na teritoriji na istoku S. Arabije, u provinciji El Hasa, koja će za nešto više od decenije postati najbogatije svijetsko naftno područje. Do sada je preko 20 odsto eksploatisanih svijetskih naftnih rezervi bilo sa ovog prostora. Formirana je zajednička kompanija Californian Arabian Standard Oil Company (CASOC), koja je odmah započela istraživanja na prostoru obuhvaćenom konecijama, tako da je već 1935. pronađena nafta u Damamu.
Međutim, kralju Abdulu bila su preko potrebna finansijska sredstva, kako bi modernizovao zemlju i zadržao se na vlasti. Zbog toga je Chevron morao da isplati određene svote novca i zlata unaprijed kralju, što ga je dalje prinudilo da proda pola prava na koncesiju drugoj američkoj kompaniji Texaco. Nakon otkrića nafte, i kraljevih sve većih zahtjeva za finansijama, 1936. godine u S. Arabiju dolaze još dvije američke naftne kompanije Exxon i Mobil. Ove četri kompanije nakon toga osnivaju zajednički konzorcijum Arabian American Oil Company (ARAMCO). Naftna industrija u ovoj zemlji od tada počinje da raste, a već 1937. otvoren je naftni terminal u luci Ras Tanura, koja će postati najveća saudijska izvozna tačka, Na taj način američke naftne kompanije preuzele su potpunu kontrolu nad saudijskim naftnim rezervama i ostale tamo do današnjh dana, a Britanci su zbog loše procjene i uvjerenja da tamo nema naftnih rezervi mogli samo nemo da posmatraju kako pustinjski div ARAMCO raste.
Koliko će saudijska nafta postati vitalna po američke interese, možemo da vidimo i iz sastanka koji se desio 1945. godine. Američki predsednik Ruzvelt, iako već bolestan, vraćajući se sa Jalte, tražio je da se sastane sa kraljem Abdulom. Sastanak se desio u blizini Sueckog kanala, na ratnom brodu i tada je sklopljen usmeni dogovor o strateškom partnerstvu između dvije države i dogovor koji je podrazumjevao naftu za dolare. Godina 1948. postala je prekretnica po američku energetsku bezbjednost, jer od tada, zbog sve veće potrošnje nafte, po prvi put SAD su došle u situaciju da naftu moraju da uvoze, a do tada su sve potrebe zadovoljavale iz sopstvenih naftnih izvora. Godine 1949. izgrađen je prvi naftovod koji je dostavljao saudijsku naftu na Mediteran, u luku Sidon u Libanu, a te godine saudijska proizvodnja iznosila je već 500.000 barela na dnevnom nivou.
Godine 1950. između kralja i konzorcijuma ARAMCO, sklopljen je novi dogovor po kome se profit dijelio u odnosu 50-50, a dan nakon dogovora američki predsednik Truman poslao je pismo kralju Abdulu u kojem je garantovao da će SAD poštovati suverenitet i teritorijalni integritet S. Arabije i da će se svaka prijetnja njegovom kraljevstvu smatrati i prijetnjom po nacionalnu bezbjednost SAD. Zauzvrat, kralj je garantovao sigurne isporuke nafte SAD. Od tada su SAD i S. Arabija u strateškom partnerstvu koje traje i danas.
U međuvremenu, ARAMCO je skoro svake godine otvarao nova naftna polja, a tako su se i saudijske rezerve povećavale. Početkom 50-tih otkrivena su naftna polja Gavar u provinciji El Hasa, kao i naftno polje Safania, u saudijskom morskom dijelu zaliva, tako da je već 1957. dnevna proizvodnja dostigla million barela, a 1962. nevjerovatnih 5 miliona barela nafte dnevno. Tako je S. Arabija stala u red najvećih svijetskih proizvođača nafte, a kompanija ARAMCO imala je toliku moć da je faktički bila država u državi.
Saudijski ministar za naftu, od 1962. do 1986. godine, šeik Ahmed Zaki Jamani je u jednom intervjuu izjavio: „Sve kompanije poput ARAMCO-a su tada bile države unutar države. S. Arabija nije imala zakon koji bi kontrolisao ARAMCO, koji je imao ovlašćenja za proizvodnju nafte i njen izvoz po cijenama koje su sami određivali. S. Arabija nije imala nikakva ovlašćenja. Mogla je samo podići ruku i primiti novac koji su im davali, takva je bila priroda njihovg odnosa“. Tih godina su američke naftne kompanije koje su činile konzorcijum bile u naftnom kartelu „Sedam sestara“, sa još tri anglo-američke kompanije, koji je određivao cijene nafte na tržištu i kontrolisao proizvodnju nafte širom svijeta.
Međutim, godine 1960. osnovana je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEK), a S. Arabija bila je jedna od država osnivača. Stvaranje ove organizacije predstavlja prekretnicu u međunarodnim odnosima i globalnom tržištu nafte, jer se stavio značaj na nacionalnom suverenitetu nad prirodnim resursima. Osnovna namjera organizacije bila je koordinisanje politika proizvodnje i izvoza nafte iz ovih zemalja, kako bi se smanjio uticaj stranih naftnih kompanija, pretežno ovih sedam anglo-američkih, u zemljama proizvođačima nafte. Organizacija je ohrabrivala svoje članove da preuzimaju veću kontrolu i profit u koncesijama, tako da od tog vremena odnos u koncesijama počinje da bude više u korist države, a formula 50-50 odlazi u istoriju.
Kompanije iz naftnog kartela ovu organizaciju u početku nisu smatrale značajnom ali ispostaviće se sasvim suprotno. Nakon arapsko-izraelskog rata 1973. i naftnog šoka koji je uslijedio, ova organizacija i njenje arapske članice po prvi put iskoristiće embargo na uvoz nafte i smanjiti proizvodnju, što će dovesti do porasta cijene nafte na svijetskom tržištu. S. Arabija upravo od 1973. kreće u proces koji će biti završen 1980. godine, tokom koga je država preuzela potpuno upravljanje i kontrolu nad konzorcijumom ARAMCO. Jedinu garanciju koju su Amerikanci tražili bila je da se nafta na tržištu i dalje prodaje za dolare i da će isporuke biti sigurne, što Saudijci u potpunosti poštuju.
Od 1988. kompanija nosi naziv Saudi Aramco i u vlasništvu je saudijske države. S. Arabija stekla je ogromno bogatstvo zahvaljujući isključivo nafti, a dinastija Sauda ostala je na vlasti sve do danas. Kompanija Saudi Aramco od početka 90-tih kreće u investicije širom svijeta, tako da postaje vlasnik 35 odsto akcija rafinerije u J. Koreji, kupuje 40 odsto vlasništva Petron-a, koji ima benzinske stanice širom svijeta, kreće u izgradnju modernih naftnih tankera, ali ulaže i u modernizaciju postojećih i otvaranje novih naftnih polja u S. Arabiji. Sadašnja proizvodnja S. Arabije je oko 10 miliona barela dnevno, što je čini najvećim izvoznikom nafte i drugim najvećim proizvođačem nafte na svijetu iza Rusije.
Iako je S. Arabija preuzela poptuno upravjanje kompanijom Saudi Aramco, daleko od toga da se Amerikanici ništa ne pitaju. Oni su im razvili naftnu industriju, napravili prva postrojenja, prve naftovode i dostavili njihovu naftu svijetu, a saudijska nafta je vitalna po američke nacionalne interese. Zbog toga SAD-u nije bitna diktatura, nepoštovanje osnovnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, sve dok im Saudijci garantuju sigurne isporuke nafte i dok se ona prodaje za dolare. Dakle, američka deviza je: nije bitno što je diktatura, bitno je da je diktatura na našoj strani i da prodaje naftu za dolare.
Naftna situacija je sada takva da OPEK, a samim tim i S. Arabija, u dogovoru sa Rusijom na tržište šalje samo određene količine nafte, kako bi se cijena nafte održavala na visokom nivou i da bi se ostvarili veći prihodi od prodaje. Takvo stanje trenutno odgovoara i Rusiji koja ima svojih problema, a održava se zahvaljujući prodaji nafte i gasa, a i S. Arabiji su svakako potrebna sve veća finansijska sredstva. Međutim, problemi mogu nastati zahvaljujući drugim državama, koje su u poslednjih nekoliko decenija zaprijetile vodećim proizvođačima nafte. Brazil, Kanada, Norveška, ali i Gvajana, koja je poslednjih godina otkrila orgomne rezerve nafte, planiraju da povećavaju svoju proizvodnju i da na tržište ove godine pošalju veće količine nafte, što bi moglo dovesti do smanjenja cijene na svijetskom tržištu. To bi velikim zemljama proizvođačima nafte veoma naškodilo, ali videćemo kakav će biti njihov odgovor. Nafte i dalje ima, čak su poslednjih godina otkrivene nove rezerve za koje se nije ni znalo da postoje, tako da smo još uvek daleko od potpunog eksploatisanja naftnih rezervi, ali će kriza prouzrokovanih naftom i dalje biti.
Kraljevina S. Arabija, petrodržava, od prodaje nafte pokušava da popravi svoj ugled u svijetu, naročito nakon monstruoznog ubistva novinara i kritičara režima Kašogija, za koje je diretkno okrivljena saudijska država. Prestolonaslednik Mohamed bin Salman, predstavljen kao modernizator i reformator, pokušava da se posle ovoga skandala vrati na svijetsku pozornicu i predstavi svoju zemlju svijetu. Ogromna novčana sredstva država ulaže u svoju meku moć, pokušavajući da predstavi sebe u najboljem svijetlu. Bokserski spektakl „Clash on the Dunes“, dovođnje fudbalskih klubova iz najboljih evropskih liga kako bi igrali finale državnih kupova u ovoj zemlji, samo su neki od saudijskih pokušaja da svoju diktaturu predstave svijetu.
Autor: Jovo Ilić, master politikolog za ekološku politiku
Naslovna fotografija: Saudi Press Agency
Prvi deo feljtona pročitajte ovde.
