Turska intervencija u Siriji koja je počela 20. januara ove godine dodatno usložnjava već uveliko kompleksan građanski rat u Siriji. Turski predsednik Erdogan naredio je operaciju „čišćenja regiona Afrin od terorista“ odnosno pripadnika Narodnih jedinica zaštite (JPG) i Sirijskih demokratskih snaga (SDF). Operacija je prigodno nazvana „Maslinova grančica“. Mlake reakcije Rusije ukazuju na to da je ova operacija aminovana sa ruske strane, a SAD iako pozivaju na ograničenje ove operacije nisu pokazale da mogu da utiču na Tursku koja poslednjih godina sve više vodi samostalnu politiku u odnosu na NATO saveznike.

Turska intervencija direktno implicira da će Turska biti jedan od igrača koji će učestvovati u posleratnom uređenju Sirije. Ona je od ranije prisutna u Siriji, još od prošlogodišnje operacije „Štit Eufrata“ kojom je sprečila spajanje kurdskih teritorija. Međutim, razlika je u tome što je ta operacija bila usmerena protiv Islamske države koja je bila zajednički neprijatelj svim stranama u sirijskom konfliktu. Operacija „Maslinova grančica“ je vojni napad na saveznike SAD na kopnu u Siriji – SDF. S obzirom i na blage reakcije iz SAD postoji mogućnost da je teritorija Afrina prepuštena Turskoj.

Ukoliko turska intervencija bude uspešna, a najverovatnije će biti uprkos početnom žilavom otporu kurdskih snaga koje prvih dana operacije nisu dozvolile da izgube kontrolu nad ijednim selom, to će značiti da će region Afrin, većinski naseljen kurdskim stanovništvom, pasti pod okupaciju Turske. To je dodatna razlika u odnosu na prošlogodišnju intervenciju kojom je okupirana teritorija većinski naseljena turkmenskim stanovništvom koje je dočekalo tursku vojsku sa dobrodošlicom. Okupiranje teritorije naseljene neprijateljski nastrojenim stanovništvom moglo bi da uzrokuje reperesalije prema civilima, od kojih će mnogi zbog intenzivnog granatiranja gradova i sela ostati bez domova. Sve to vodi ka potencijalnom egzodusu kurdskog stanovništva iz ove regije ka istoku gde SDF kontroliše mnogo veću teritoriju i raspolaže većom vojnom snagom. Treba istaći i izjavu američkih oružanih snaga da „SAD ne razmatraju povlačenje iz Manbidža“ što navodi na to da je Afrin sve što Turci mogu da očekuju, uprkos Erdoganovim izjavama da će se operacija nastaviti na istok.

Direktna kontrola nad teritorijom Afrina i El Baba, koju Turska drži od ranije, istovremeno znači de fakto kontrolu nad teritorijom sa kojom se graniči Turska. Nije teško zamisliti scenario u kojem neće biti moguće da se postigne kompromisno rešenje na nivou Sirije, s obzirom na ogromne razlike u stavovima Rusije i SAD koje najbolje ilustruje situacija da se vode dva odvojena mirovna procesa o Siriji, jedan pod vođstvom SAD, drugi pod vođstvom Rusije u koji je uključena i Turska. Teritorije koje kontroliše SDF i koje su većinski naseljene Kurdima mogle bi putem referenduma da proglase nezavisnost i na taj način proglase nastanak prve Kurdske države pod sponzorstvom SAD, naročito ukoliko odlazak Asada ne bude deo konačnog rešenja za Siriju. Istim receptom bi i Turska mogla u svojim okupiranim područjima da organizuje referendum i pozivajući se na presedan Kosova* i Krima pripoji sebi ovu oblast.

Ovakav rasplet situacije, iako nije nemoguć, još je u dalekoj budućnosti s obzirom da konačna faza rešavanja sirijskog konflikta neće započeti pre nego što sirijska armija ne oslobodi Idlib, poslednje veliko uporište pobunjenika koji ne prihvataju učešće u mirovnom procesu kao i dok se konačno ne porazi Islamska država koja, uprkos slomu koji je doživela, i dalje drži desetine sela pod svojom kontrolom. Ukoliko bi, sa druge strane, bilo postignuto kompromisno rešenje na nivou Sirije kojim bi bio očuvan teritorijalni integritet postavlja se pitanje da li će i pod kojim uslovima Turska, ali i kurdske milicije položiti oružje i prepustiti teritorije na kojima sprovode de fakto vlast.

* „Ovaj naziv je bez prejudiciranja statusa i u skladu je sa Rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244 i mišljenjem Međunarodnog suda pravde o deklaraciji o nezavisnosti Kosova.“

Tekst je napisao Dušan Ćurčić, student međunarodne politike, trenutno na trećoj godini na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu.

Pročitajte više o Turskoj i njenoj spoljnoj politici.

PODELI
Prethodni članakKlimatske promene u 21. veku – šta nam se to dešava?
Sledeći članakČlanovi Centra za međunarodnu javnu politiku posetili ambasadu Kraljevine Švedske
Centar za međunarodnu javnu politiku је nevladino i neprofitno udruženje čiji je opšti cilj da podstiče i unapređuje međunarodnu saradnju u oblastima spoljne politike, diplomatije, privrede, obrazovanja, kulture i održivog razvoja. Organizacija, takođe, ima za cilj podsticanje saradnje sa unutrašnjim političkim i državnim subjektima, kao i sa odgovarajućim institucijama iz inostranstva.

Warning: A non-numeric value encountered in /home/cmjprsce/public_html/wp-content/themes/Newspaper/includes/wp_booster/td_block.php on line 353